Jedan od najvećih talenata s ovih prostora svih vremena ima spektakularnu biografiju. Bio je najbolji igrač SP-a za mlade na kojemu je u Čileu uzeo i zlato, proglašen je za najboljeg mladog igrača SP-a u Italiji '90, bio je prvak Europe i svijeta sa Zvezdom, igrao za Real i Barcelonu, vratio se na svoj Maksimir, a karijeru je završio u – Savskom Marofu.

Posljednja premisa dokazuje samo jedno - 'veliki žuti' je zaljubljen u nogomet. Znaju to i pratitelji Kutije šibica na kojoj će 'veliki žuti' poslovično ostaviti zadnju kap znoja i strunu živaca.

Diljem svijeta je priznat kao jedan od posljednjih nogometnih 'šmekera', kroz stožer reprezentacije se definira i kao uspješni strateg, a tijekom prisilne apstinencije od SP-a može film vratiti u devedesete kada je postigao nešto što nitko prije njega nije, a vjerojatno nikada ni neće.

1990. Prosinečki je u turnir ušao kao zamjena, a selektor Osim do kraja natjecanja ga je unaprijedio u prvotimca. Jedini gol iz igre zabio je UAE-u protiv kojeg je u posljednjoj minuti potvrdio pobjedu od 4:1. U četvrtfinalu je zabio s kreča tada gotovo nesavladivom Goycochei, ali Argentina je prošla dalje. Zbog rata Prosinečkog 1994. nije bilo, a vratio se u brončanom pohodu Hrvatske u Francuskoj.

Svoje povijesno dostignuće Prosinečki je postigao već u prvoj tekmi protiv Jamajke, kada je jedan 'ne tako savršeni' centaršut u savršenoj putanji prevario sirotog vratara i završio u suprotnim rašljama. Robert je, osim Šukera, bio i jedini igrač Hrvatske koji će na tom prvenstvu zabiti više od jednog gola, a drugi gol došao je u susretu za broncu protiv Nizozemske.