Borussia Mönchengladbach danas je u europskim razmjerima relativno skroman klub. Iako ima preko 50.000 članova (po čemu je na šestom mjestu u Njemačkoj), dolazi iz provincijskog grada teško izgovorljivog imena, a uspomene na nekadašnju veličinu privilegija su navijača starih 50 i više godina – jer u posljednja tri i pol desetljeća Borussia je osvojila samo jedan trofej, njemački kup 1995.

No tijekom svojih zlatnih 1970-ih klub je uzeo pet naslova prvaka i igrao u pet finala kontinentalnih kupova. Većinu te dekade proveo je kao najbolje plasirani europski klub po UEFA-inom koeficijentu. Ali ono što najviše obilježilo Borussijinu povijest veliko je rivalstvo s onime kojeg i danas smatra svojim najljućim neprijateljem, iako osjećaj više nije obostran: minhenskim Bayernom.

Bilo je to doba u kojem je njemački nogomet doživio najveću slavu, u kojem su njegovi klubovi i reprezentacija igrali najljepše, piše Uli Hesse u kultnoj knjizi 'Tor!' – povijesti njemačkog nogometa koje je lani doživjela i ažurirano izdanje. U njoj tadašnju javnu percepciju suparništva Bayerna i Borussije uspoređuje sa 'Zvjezdanim ratovima' i kaže: 'Sile Zla, odnosno Bayern München, preuzele su vlast u galaksiji. Jedina nada počivala je na hrabrim Jedi vitezovima, poznatima pod imenom Borussia Mönchengladbach'.

Sve je počelo još 1965., kad su oba kluba izborila promociju u Bundesligu. Gladbach je, pod vodstvom inovativnog trenera Hennesa Weisweilera, u sezonu ušao kao najmlađa momčad prvenstva: prosjek je bio samo 21,5 godina, zbog čega je klub zaradio nadimak Die Fohlen (Ždrebad), koji i danas ponosno nosi. Nositelji njegove igre bili su genijalni playmaker Günther Netzer (22), siloviti napadač Jupp Heynckes (20) i pouzdani, iako minijaturni (168 cm) branič Berti Vogts (19). Bavarci, koje je vodio Hrvat Zlatko 'Čik' Čajkovski (kasnije sunarodnjak Branko Zebec, pa također proslavljeni Udo Lattek), bili su odmah do njih, s prosjekom starosti 21,8 godina: njihove uzdanice bili su silno talentirani defenzivac Franz Beckenbauer, 'mali debeli' centarfor Gerd Müller (obojica 20-godišnjaci) te samo godinu dana stariji vratar Sepp Maier.

Uskoro je ovaj novi val zavladao najprije njemačkim, a potom i europskim nogometom. Bayern je osvojio naslov 1969., a Borussia mu smjesta uzvratila 1970. i 1971., postavši prvi klub s dva uzastopna bundesligaška trofeja. Zatim je Bayern podigao ljestvicu još više, pokupivši naslove u sljedeće tri godine. Borussia je odgovorila izjednačivši taj rekord, a tek ju je minimalno (3 pogotka) lošija gol razlika od 1. FC Kölna spriječila u misiji da osvoji i četvrto uzastopno prvenstvo, ono 1978. Sezonu kasnije iskočila je nova supermomčad: Keeganov, Magathov, Hrubeschov i Buljanov HSV (sa Zebecom na klupi), a onda je opet red došao na Bayern.

Tijekom sedamdesetih Bayern je osvojio tri Kupa prvaka (1974., 1975. i 1976.), pobijedivši u sva tri finala u kojima je igrao. Borussia je osvojila dva Kupa UEFA (1975. i 1979.) te je poražena u još dva finala tog natjecanja i u jednom finalu Kupa prvaka (1977. od Liverpoola). Razvio se mit o tome kako Bayern ima sreće, čak i ako je nije zaslužio (Bayern-Dusel), dok Borussiju prati zla sudbina. Neke od ključnih utakmica momčad iz Mönchengladbacha doista je gubila u bizarnim okolnostima. Jedno se prvenstvo prelomilo kad je prilikom postizanja Borussijinog gola pukla stativa, pa je utakmicu izgubila 'za zelenim stolom'. Drugi put (1971.) natrpala je čak sedam golova strašnoj Interovoj obrani u Kupu prvaka, ali je netko s tribine praznom limenkom Coca-Cole pogodio gostujućeg napadača Boninsegnu, a ovaj pao kao gromom pokošen. Utakmica je bila poništena, a u ponovljenoj i izmještenoj je u Berlinu je bilo 0-0; Inter je uzvratio dobio 4-2.

Druga i ključna razlika između rivala bila je 'ideološke' prirode, u skladu s onime što Hesse piše o 'Zvjezdanim ratovima'. Uz dodatak mitskog 'Bayern-Dusela', Bavarci su već sa svojim prvim uspjesima počeo graditi superiorni i pomalo arogantni imidž – ili su to barem tako doživljavali oni koji ga nisu voljeli. Osim toga je 'na poklon' dobio novi ogromni stadion izgrađen za Olimpijadu 1972., dok su se Borussijini navijači tiskali na starom i neudobnom Bökelbergstadionu (današnji Borussia-Park otvoren je tek 2004.).

Borussia je forsirala brzi i luđački napadački nogomet, koji je rezultirao rekordnim pobjedama poput 11-0 protiv Schalkea (1967.) i 12-0 protiv Dortmunda (1978.), a ni rezultati tipa 5-4 ili 6-5 nisu joj bili strani. Međutim, Hesse u svojoj knjizi dokazuje da je Bayern tijekom sedamdesetih zapravo i zabijao i primao više golova. Taktičke analize pokazuju da je glavno oružje Borussijinog trenera Hennesa Weisweilera i njegovog nasljednika Uda Latteka (koji je onamo došao iz – Bayerna...) bilo protunapad, dok je Bayern igrao na posjed lopte.

Svejedno, neutralci u rivalstvu dvaju klubova mahom su se svrstali na Gladbachovu stranu, smatrajući njen nogomet 'pobunjenički' i'progresivnijim' u odnosu na čvrstu, organiziranu igru 'na sigurno' koju je u Münchenu utemeljio Branko Zebec, ali su njegovi nasljednici uvelike promijenili tu filozofiju. No te su godine bile razdoblje velikih društvenih turbulencija i pobune mlađe generacije protiv svih vrsta konvencija. Bavarska je bila (i još uvijek jest) najtradicionalnija i najkonzervativnija njemačka regija; njen junak Franz Beckenbauer ponio je nadimak 'Der Kaiser' i novinari su pisali o tome kako igra nogomet 's cilindrom na glavi'. Günther Netzer je, s druge strane, bio baraba koji je pušio, puštao kosu i nije mu se dalo trčati, ali je na terenu bio genijalac a la Prosinečki – nitko nije imao takav pregled igre niti upućivao takve asistencije, često i na 50 metara udaljenosti.

Naravno, nijedan od njih nije bio baš to za što su ih mediji predstavljali. Osim toga, tradicionalističko-progresivni rascjep nije se odnosio na druge igrače: Hesse kaže da je teško i zamisliti većeg konzervativca od Gladbachovog Bertija Vogtsa, dok je Bayernov Paul Breitner bio veliki ljevičar i provokator: nosio je 'Afro' frizuru, Che Guevara i Mao Ce-Tung smiješili su se sa zidova na njegovom najpoznatijem 'kućnom' portretu, odbijao je pjevati himnu kad je igrao za reprezentaciju... No karikirani rivalitet uzeo je maha.

Sve je završilo krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, kad je Bayern već toliko logistički ojačao da je Borussiji počeo otimati najbolje igrače – priča je to koja podsjeća na današnji odnos bavarskog diva s jednim drugim klubom istog imena. Tako je u München stigao Karl-Heinz Rummenigge, stasao praktično u Borussijinom dvorištu u Nordrhein-Westfalenu. Lothar Matthäus počeo je u Gladbachu i prešao u Bayern.

Danas pod vodstvom švicarskog trenera Luciena Favrea, taktičkog genija koji navodno ima fotografsko pamćenje, Die Fohlen opet lete visoko. Trenutno se nalaze na mjestu koje vodi u Ligu prvaka. U prvoj utakmici nakon zimske pauze dočekuju lidera Bundeslige. Razlika u statusu i sredstvima koje im stoje na raspolaganju nikad nije bila veća, ali rivalstvo još uvijek živi – barem u Mönchengladbachu.