Prije otprilike tjedan dana susreo sam se s prijateljem koji je stisnuo kočnicu svoje gejmerske karijere prije nekih sedam godina. Što zbog promjene stila života, što zbog činjenice da se jednostavno ne stigne igrati, on je svoje posljednje gejmersko iskustvo zaključio sa sumanuto nabrijanim Paladinom u njemu omiljenom Diablu 2. I onda je neki dan naišao na video o Microsoftovom HoloLensu

Šok i nevjerica! Ja ne mogu vjerovati kamo ovo ide? Is this real life? To su, ukratko rečeno, dojmovi o modernoj zabavnoj industriji koje je gore navedeni bivši gejmer iznio u pola sata provedenih uz kavu u kvartovskom kafiću. Ono što me kod ovoga zapravo zaprepastilo jest koliko smo se mi, gejmeri koji prate scenu i koji iz dana u dan provode igrajući manje-više najnovije igre, zapravo navikli na tehnološki napredak

Svako malo govorimo o tome kako će izgledati budućnost gejminga, špekuliramo o utjecaju 4k rezolucije na omiljene igre i dolasku virtualne stvarnosti u svakodnevnu interakciju s tehnologijom. Ono čega, stopostotno sam uvjeren, mnogi od nas nisu svjesni jest činjenica u kakvom svijetu već sada živimo.

Ako se ljudi koji nekoliko godina nisu igrali igre primaju za glavu kada shvate kako većinu igara možete downloadati bilo gdje i zahvaljujući cloudu na bilo kojem računalu imati sačuvanu poziciju. Vi, u drugu ruku, za to vrijeme s cinizmom gledate kako novi fotorealistični shooter izgleda preslično onom koji je izašao prošle godine. Poanta je kako je stiglo vrijeme da se zapitate koliko smo zapravo postali 'imuni' na tehnološki napredak.

Ako sve to samo sagledamo iz naše perspektive, a to je perspektiva gejmera, dovoljno je pogledati na što liče igre u koje su investirani milijunski iznosi. I ovdje ne govorimo o marketingu, već konkretnom developmentu - programerima, glazbenicima, glumcima, grafičarima i tako dalje. Radi se o naslovima koje, realno gledano, prije četiri godine nismo mogli ni zamisliti. I ovdje ne govorimo samo o grafici.

Da, grafika je poprilično uznapredovala, no ono što je fascinantno jest koliko je uznapredovala sama veličina interaktivnih svjetova. Skoro svaki veliki naslov ovih dana ima obilježje sandboxa. I ovdje ne govorimo o enormnom generički formuliranom svemiru u kojem postoji samo par ključnih povezivih točaka. O ne.

Tu govorimo o masivnim imerzivnim svjetovima na koje je moguće ulupati desetke sati bez ikakve naznake potencijalnog raspleta ili kraja. Ovdje pričamo o prekrasnim prizorima koji nisu samo dio pozadine, već mjesta koje možete posjetiti. Možda nismo do kraja svjesni koliki je to kvantni skok u odnosu na igre kakve smo igrali prije pet-šest godina, no činjenica je da smo otišli prema naprijed. Jako.

Pojam moderne virtualne stvarnosti predstavljen u obliku Oculus VR-a, Morpheusa ili HoloLensa samo su male naznake u kojem se smjeru kreću virtualni svjetovi. Iako kompanije koje promoviraju ove proizvode u prvi kadar stavljaju primjenu u znanosti i industriji, svi dobro znamo gdje će ta tehnologija završiti, a to su igre. Jedina kompanija koja sasvim otvoreno govori o svojem novom VR proizvodu kao uređaju za igranje je Sony, s gore spomenutim Morpheusom. Na žalost, razlog nije zaljubljenost u gejming, nego im je gejming najunosniji biznis.

Time u neku ruku dolazimo do onoga što smo napisali u samom naslovu. Gejming kao takav munjevito grabi prema naprijed, a mi smo se na taj napredak u velikom broju slučajeva jednostavno - navikli. Htjeli mi to priznati ili ne, činjenica je da je ono o što gledamo danas prije malo vremena bila fantastika. Preostaje samo pitanje koliko ćemo dugo moći pratiti korak sa svime time a da se u jednom trenu ne nađemo u poziciji bivšeg gejmera zaprepaštenog kacigom za augumentedreality.