Iako ne smatraju da je Pravilnik savršen, uvjereni su da je bolji od dosadašnjeg, da može unaprijediti sustav znanosti i visokog obrazovanja te mu osigurati veću kvalitetu i prepoznatljivost u svijetu što potvrđuje Izjava o novim uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koju je već ranije potpisalo 30-ak znanstvenika iz najrazličitijih znanstvenih područja. Protiv novog Pravilnika najviše su prigovora imali društvenjaci i humanisti jer je pooštrio kriterije upravo za njih kako bi njihove discipline što više izjednačio s prirodnim i tehničkim.

Štulhofer: Sustav je do sada tražio minimum

Među potpisnicima je bio i profesor sociologije na Filozofskom fakultetu dr. sc. Aleksandar Štulhofer

'Razumijem strahove svojih kolega s Filozofskog fakulteta – čini mi se da je riječ o relativnoj većini profesorica i profesora – koji strahuju da zahtjev za međunarodnom prepoznatljivošću vodi njihovoj marginalizaciji', rekao je za tportal sociolog koji je svojim brojnim radovima stekao svjetski ugled.

'Predugo smo radili u znanstvenom sustavu koji je od nas, u tome se vjerujem svi slažemo, zahtijevao minimum. Ponekad je i taj minimum bio predmetom pregovaranja unutar poznaničkih mreža. No, ne dijelim njihovu zabrinutost. Polazeći od svog iskustva ali i iskustva pojedinih kolegica i kolega s antropologije, povijesti, povijesti umjetnosti, komparativne književnosti, anglistike, romanistike, arheologije, da ne spominjem psihologe koji su, ne čekajući državu, sami sebi nametnuli strože kriterije za napredovanje, imperativ objavljivanja u međunarodnim znanstvenim časopisima ne vidim kao prijetnju. Upravo suprotno, riječ je o nečemu što nam pomaže da ustanovimo koliko doista vrijedimo, što nas snažnije povezuje s međunarodnim znanstvenim krugovima otvarajući nove mogućnosti suradnje i, možda najvažnije, omogućuje da i dalje učimo i razvijamo se. Otpor takvom otvaranju osobito je poguban za male znanstvene zajednice. Mislimo li doista na one koji dolaze na naša mjesta, naše asistente i studente, krajnje je vrijeme za promjenu. U svijetu globalizirane znanosti, oni neće imati taj luksuz samodostatnosti. Njihov će rad biti ili međunarodno prepoznat ili će se pretvoriti u hobi od kojeg zajednica neće imati nikakve koristi. Jedan od najvećih rizika profesije sveučilišnog nastavnika krije se u samodopadnosti, odnosno nekritičnosti prema vlastitome radu. Nije dovoljno vjerovati da radimo kvalitetno. Nužno je to provjeriti podastirući svoj rad svjetskoj znanstvenoj javnosti. Konačno, samo je međunarodno relevantna znanost u stanju uspješno skrbiti za nacionalni identitet i kulturu', upozorio je Štulhofer.

Gregorić: Odluka suda jako je naštetila hrvatskoj znanosti

Profesor filozofije na Hrvatskim studijima dr. sc. Pavel Gregorić za tportal je detaljno analizirao presudu Ustavnog suda i njezine nelogičnosti kojima je, kaže, naštetio razvoju znanosti u Hrvatskoj.

'Ustavni sud donio je Odluku kojom je ukinuo novi Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja temeljem pokrenutih ustavnih tužbi. U obrazloženju Odluke prigovori tužitelja razvrstani su u tri skupine: (1) prigovore koji se tiču propusta u postupku donošenja novog Pravilnika; (2) prigovore koji se tiču samih kriterija napredovanja u znanstvenim zvanjima po novom Pravilniku te (3) prigovore koji se tiču prijelaznih i završnih odredaba novog Pravilnika. Iako su se meni osobno prigovori iz skupine (3) činili najjačima, Ustavni sud usredotočio se na prigovore iz skupine (1) i (2).

Područna vijeća su blokirala rad Nacionalnog vijeća

Jedan od glavnih razloga uvažavanja prigovora tipa (1) je taj što dva od šest znanstvenih područnih vijeća - ona za društvene i humanističke znanosti - nisu sudjelovala u izradi novoga Pravilnika, a propisano je da područna vijeća “pobliže utvrđuju prijedloge uvjeta za stjecanje znanstvenih zvanja za određeno područje i upućuju ih Nacionalnom vijeću”. No prema riječima tadašnje predsjednice Nacionalnog vijeća za znanost (NVZ), Područno vijeće za humanističke znanosti odbilo je sudjelovati u izradi novog Pravilnika, tvrdeći da su kriteriji u postojećem Pravilniku dovoljni dobri. Međutim, oni uopće nisu dobri jer su bjelodano preniski, rastezljivi, neprimjereno orijentirani na kvantitativni aspekt objavljenih radova, te nedovoljno potiču međunarodnu vidljivost publikacija. I što sad? NVZ ima mandat i nadležnost da donese nove kriterije, a Područno vijeće za humanističke znanosti odbija surađivati. Zar bi NVZ trebao bio talac svog tijela? Naime, ako to tijelo ne želi “razmotriti pitanje iz nadležnosti NVZ-a”, znači li to da ni NVZ više nije nadležan razmotriti to pitanje i donijeti nove kriterije?

Članovi Suda ne razumiju kako znanost funkcionira

Što se tiče prigovora tipa (2), smatram da je Ustavni sud napravio veliku grešku kad se upustio u komentiranje novoga Pravilnika u svjetlu članka 68. Ustava RH (sloboda znanstvenog stvaralaštva). Istina, Ustavni sud je odbio baviti se različitim prigovorima tužitelja, pa se “ograničio na nekoliko pitanja načelnog karaktera koja su vezana uz ostvarenje objektivnog sustava vrijednosti u području znanosti, utjelovljenog u članku 68. Ustava”. Međutim, način na koji je Ustavni sud protumačio ovaj članak Ustava, po mojem mišljenju, pokazuje dvije stvari: prvo, da članovi Ustavnog suda uopće ne razumiju kako znanost funkcionira u razvijenim sustavima, i drugo, da su se svjesno ili nesvjesno, stavili u službu održavanja postojećega stanja.

Na primjer, Ustavni sud naglašava “da 'sloboda znanstvenoga stvaralaštva' u smislu članka 68. stavka 1. Ustava znači slobodu ljudskog djelovanja kojemu je bit postavljanje spoznajnih pitanja i pronalaženje vjerodostojnih načina da se na njih odgovori. No, to ne znači da su znanstvenici slobodni samo u izboru tih pitanja i pronalaženju načina da na njih odgovore. Oni su slobodni i u ocjeni rezultata svojih istraživanja te u njihovoj objavi i diseminaciji u društvenoj zajednici.” Ustavni suci, dakle, smatraju kako mene porezni obveznici plaćaju za to da (i) postavljam sebi kojagod pitanja želim (pa da ih u nedostatku inspiracije i izmišljam!), (ii) da pronalazim vjerodostojne načine da se na njih odgovori (kao da vjerodostojni načini već nisu pronađeni!), (iii) da si sam ocjenjujem rezultate svojih istraživanja (kunem se, bit ću objektivan prema rezultatima vlastitih istraživanja!), (iv) i da te rezultate objavljujem gdjegod želim (recimo, da ih pošaljem svom “pajdi” iz hodnika koji će mi to sigurno objaviti!). Meni se to čini apsurdnim. Znanost tako ne može funkcionirati.

Na jednom mjestu Ustavni sud ustvrđuje kako “državi nije dopušteno pri uređenju odnosa u znanosti favorizirati jedno znanstveno područje ili polje u odnosu na drugo. Ona ima pozitivnu ustavnu obvezu graditi i održavati takvu strukturu društvene zajednice koja omogućuje da se znanstveni rad u njoj slobodno razvija (…) Pri tome se svim strujanjima znanstvenih mišljenja mora dati jednaka mogućnost razvoja.” Ne znam točno što bi značilo “favorizirati jedno znanstveno područje ili polje u odnosu na drugo”, ali ako to znači poticati neka znanstvena područja ili polja radije nego neka druga - recimo, područja i polja vezana za deficitarne struke u zemlji - onda mi nije jasno što jest uloga države u resoru znanosti. Sve napredne zemlje stavljaju poseban naglasak na određena područja i polja iz razvojnih razloga, npr. SAD stavlja na tzv. STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematics), i nikome ne pada na pamet da to proglašava protuustavnim.

Također, ako postoji neko “strujanje znanstvenog mišljenja” koje je izraslo iz časopisa u kojemu se ne provodi neovisni i stručni recenzijski postupak (temeljni način provjere kvalitete bez kojeg se ne može govoriti o znanstvenosti), tako da se radovi u njemu objavljuju po nekim izvanznanstvenim kriterijima, zar se tom “strujanju” zaista mora dati jednaka mogućnost razvoja, npr. javnim financiranjem tog časopisa?

Većina u sustavu zapravo ne želi promjene

Posljednji “naglasak”u ovom bloku obrazloženja Odluke je osobito znakovit: “Ustavni sud smatra potrebnim na kraju naglasiti da nedostatna ‘međunarodna vidljivost domaće znanstvene produkcije’ predstavlja dugovječan problem hrvatske znanosti koji je znatnog opsega i složenosti. Međutim, on nije isključiv proizvod manjkave regulacije, uključujući i one koja se tiče izbora u znanstvena zvanja, ili određenih pravnih praznina u hrvatskom pravu. Riječ je o višeslojnom problemu koji traje od pamtivijeka, a uzrokovan je velikim brojem objektivnih čimbenika. Samo se neki od njih mogu pripisati regulatornom sustavu, dok većina ima druge korijene povezane s povijesno uvjetovanim okolnostima u kojima se razvijala hrvatska znanost. Rješavanje tih problema zahtijeva sveobuhvatni pristup i dugoročno koordinirano postupanje svih sudionika u procesu na temeljima utvrđene strateške vizije razvitka hrvatske znanosti.”

Mislim da problem “nedostatne međunarodne vidljivosti” uopće nije tako kompliciran kao što Ustavni sud tvrdi. Taj problem “traje od pamtivijeka” isključivo zato što većini u sustavu ne odgovara da se on riješi. Zapravo, prokušani način da se taj problem NE riješi jest da se traži neki “sveobuhvatni pristup” i “dugoročno koordinirano postupanje svih sudionika”, pa još u iščekivanju neke “strateške vizije” koju će utvrđivati predstavnici iste te većinske populacije kojoj sadašnje stanje odgovara i koja ne želi svoje radove i projekte podvrgavati ekspertnoj i neovisnoj prosudbi nepoznatih kolega iz inozemstva. Da, teže je objavljivati vani nego kod kuće (gdje vas svi znaju), ali tek s radovima objavljenima vani imat ćemo bibliografije s kojima ćemo biti kadri povlačiti više sredstava iz europskih fondova nego što ćemo, kao punopravna članica EU, u te fondove ulagati. Tek kad naučimo kako znanost raditi tako da rezultate možemo publicirati vani, imat ćemo kvalitetniju znanost u RH, u svim znanstvenim područjima.

Ustavni sud kaže da norme novog Pravilnika “prisiljavaju domaću znanost da se orijentira isključivo na strane jezike, da obrađuje teme koje imaju samo europsku ili međunarodnu 'prođu' u jednoj ili dvije referentne nacionalne baze stranih država (nizozemskoj, španjolskoj) koje ne služe i po prirodi stvari ne mogu služiti hrvatskim nacionalnim potrebama.” Ovo kao da je preuzeto iz neke od reakcija na novi Pravilnik koje su stizale s adresa društvenih i humanističkih institucija. Novi Pravilnik uopće nije “prisiljavao domaću znanost da se orijentira isključivo na strane jezike”, već je samo stimulirao domaće znanstvenike da publiciraju i na stranim jezicima u inozemnim publikacijama. Odgovorno tvrdim da ste prema novom Pravilniku mogli doći do zvanja znanstvenog savjetnika u društvenom i humanističkom području a da jednu jedinu riječ niste napisali na stranom jeziku. Teško mi je povjerovati da Ustavni sud to nije vidio.

Ukratko, smatram da je u svom obrazloženju Odluke, u dijelovima u kojima ona zadire u pitanja funkcioniranja znanosti, Ustavni sud napravio mnogo pogrešaka i time jako naštetio razvoju znanosti u RH. Već vidim kako će se dijelovi obrazloženja Odluke Ustavnog suda navoditi u budućim miniranjima svakog pokušaja internacionalizacije domaćeg sustava i njegova približavanja sustavima u razvijenim europskim zemljama', zaključio je Gregorić.