'Dajte jednu minutu Hitleru, jednu minutu Židovima.' Ovako je još prije vladavine doba takozvanih masovnih medija govorio legendarni francuski redatelj Jean-Luc Godard.

Tim se uvidom približio prirodi izjava kojima je njegov suvremenik Marshall McLuhan osvajao pažnju 70-ih godina 20. stoljeća progovaranjem o elektroničkim medijima.

Izjava je, naime, sugerirala značajnu karakteristiku medijskog aparata - mogućnost da sav sadržaj (i Židova i Hitlera) prikaže lišen kontekstualizacije i analize - prema 'potrebama publike' i željama urednika.

Takva medijska politika ponekad je u sukobu s mišljenjem kako mediji oblikuju naša stajališta putem jakih ideoloških silnica koje nas pozivaju na sasvim određeno djelovanje.

No zadnjih se desetljeća čuju sve učestaliji glasovi koji medijsko djelovanje prozivaju istovremeno i totalizirajućim (možemo li zbilja pobjeći televiziji/internetu?) i nihilističkim, gdje će potonji medijsko izvještavanje svesti na procesiju parola, praznih iskaza i perpetuaciju besmisla.

Hrvatska radiotelevizija svojim emisijama u gotovo vječnoj borbi između zahtjeva za komercijalnim uspjehom i 'javnim potrebama' nerijetko zrcali neodlučnost između nužnosti za 'stručnim' sadržajem, ali i lakom zabavom.

Kako pokrenuti važna pitanja, a istovremeno zadržati gledatelje, očigledno je bila zadaća i prošlotjedne emisije Paravan, koja se bavila problemom ovisnosti o internetu.

U isto vrijeme, ta je emisija pružila odgovor na pitanje kako bi se Godardova pronicljivost oko ideološke instrumentalnosti medija obistinila i reartikulirala u današnje vrijeme.

Uredničke omaške

Iako je voditeljica razgovarala s naoko dobro odabranim gostima (po jednim psihijatrom, blogerom i sociologom), njezina je emisija češće nalikovala tiradama Branimira Bilića o štetnosti koječega za moral ljudi nego što je pokušala prodrijeti u neke temeljne koncepte ovisnosti o internetu ili lošim utjecajima računalnih igara.

No tu leži i najveći problem navedene emisije (kao i mnogih drugih) - kada se poklekne pred pritiskom za svođenje problema na njegove površne odrednice, ono izrečeno gubi na važnosti, a dobiva na paušalnosti.

Dok se emisija doslovno otvara spominjanjem problema ovisnosti o internetu, prilog koji nas uvodi u temu velikim se dijelom sastoji od intervjua ljudi koji igraju računalne igre, a tek se manjim dijelom fokusira na 'tipičnog suvremenog čovjeka', čiji dan ne započinje čitanjem novina, već otvaranjem društvenih servisa na internetu.

Nije li u ovoj uredničkoj omaški sadržan cijeli problem 'ideologije naturalizacije'?

Progovaranje (k tome još i s autoritetom) o ovisnostima (internetu ili igrama, očigledno nema razlike?), medijima ili čak ljudima kao da su svi oni dio jednog skupa, problema ili teme predstavlja upravo esencijalizaciju društvenih obrazaca kakvoj se moderni kapitalizam nada.

Čemu razlikovati internet i računalne igre? Nije važno koristimo li Facebook jer smo pedofili, burzovni mešetari, radoznali tinejdžeri, socijalisti-utopisti, PR agenti ili ovisnici o mrežnom fiksu - svi smo mi zapravo, po riječima psihijatra s početka osvrta džankiji ako to radimo više od šest sati dnevno.

Paušalnost kritičara i krivnja medija

Jednakim smo sentimentom mogli svjedočiti montiranju priloga i razgovora koji će korištenje računala zapravo okarakterizirati kao 'smetnju'. Ono nam 'oduzima vrijeme', tjera nas da koristimo alate koji nas dislociraju iz početnog stanja prirodnosti prema nekoj distopijskoj viziji tehnološki posredovanog svijeta koji nikako ne može predstavljati našu normalnu svakodnevnicu.

Druga će sudionica priloga bez sporenja poručiti da joj je zbog interneta koncentracija danas mnogo slabija nego nekada. Nekada je mogla koncentrirano učiti 'osam sati u komadu' (što je po svim istraživanjima nemoguće), a danas joj je ta sposobnost usredotočenosti oslabjela.

Naravno, nepoznavanje činjenice da je koncentraciju dulju od otprilike pola sata (koja je jedan od kompleksnijih pojmova suvremene psihologije i komplementarnih znanosti) vrlo teško ostvariti nije krivnja osobe koja se time ne bavi.

Krivnja je medija, emisije i urednika/voditeljice što odsutnošću stručnijih glasova one laičke čini normativnima.

Nije li upravo zbog odbijanja uzimanja u obzir različitih (novo)medijskih koncepata kao kompleksnih tvorevina moguće izjaviti da u isto vrijeme računalne igre predstavljaju trijumf banalnosti, ali i imerziju koja priziva ovisnost?

Nije li paušalnost kritičara koji će društvene mreže gledati kroz prizmu samo korisnika ili samo sadržaja, ali nikad i kroz analizu strukture mreže koja omogućava tog korisnika ili taj sadržaj zaslužna za stigmatiziranje cijelog niza suvremenih pojava?

Zamka uopćavanja

Nije li elementarno nepoznavanje strukturalnih specifičnosti mreže zaslužno za izjave da po Wikipediji može risati i brisati svatko bez restrikcija?

Nije li, naposljetku, ocjena kako je mreža prostor dokoličarskog klikanja, buržujskih indolencija ili kapitalističke interpelacije indikator dislociranosti od suvremenih pojava u svijetu koji svaku veću društvenu pojavu zrcali istovremeno i u 'virtualnom svijetu', onom koji će Slavoj Žižek (ali i naša Katarina Peović Vuković) prozvati stvarnijim od stvarnosti same?

Problem ovakvih emisija, ali i modernih medijskih proizvoda u cijelosti, ne leži u teorijama koje treba ispitati, već u naporima koje treba poduzeti da se probleme ne svodi na zajedničke nazivnike, ljude na njihove funkcije u društvenom habitusu, a kulturu na monolitnu strukturu koja ima svoju 'dobru' i 'lošu' stranu.

I nije li, na kraju, ironično da emisije, razgovori ili članci koji donkihotovskom gestom napadaju utvare novih medijskih tvorevina neodoljivo podsjećaju na neprijatelja na kojeg jurišaju - takvi pokušaji analize nalikuju upravo na loše napisan Wikipedijin članak.