Zamišljanje predstojećeg vremena jamačno je imanentan većem dijelu ljudske vrste. Zavodljivost takvog kontempliranja postala je dio kako znanosti, tako i (popularne) kulture. U popularnoj kulturi predvidjeti nešto ne pretpostavlja samo zamišljanje budućnosti, već i pokušaj nošenja s vremenom koje će se razlikovati od našega. Dinamika tog izazova možda je najvidljivija upravo na najpopularnijoj od popularnih umjetnosti - filmu. Ugrubo govoreći, distopijske i utopijske perspektive najplastičnije prikazuju širinu ljudske mašte i dijapazon njezinih posljedica. Distopijske bi se teme, ukratko, mogle klasificirati kao one koje predstojeće nam vrijeme opisuju kao lošije od sadašnjeg, premreženo katastrofama (npr. udarcima meteora), ratovima (najčešće nuklearnim) ili društvenom/kulturalnom kataklizmom.

S druge strane, predskazanja utopijske prirode blagonaklono gledaju na budućnost, obećavajući nam mnogo bolji život od sadašnjeg. Dok filmovi poput 'Pobješnjelog Maxa' ili mnogih znanstveno-fantastičnih filmova poput 'Matrice' prednjače, zamišljajući katastrofu tek kako bi uspostavili Hollywoodu tako dragi happy end, utopijske je teme nešto teže naći (Zvjezdane staze možda predstavljaju jedan od rijetkih primjera koji tehnologiju budućnosti zamišlja kao onu u službi čovjeka, gdje gotovo jedine transgresije dolaze od strane vanzemaljaca). Iako su spomenuta predviđanja svojstvena različitim granama umjetnosti, razni oblici znanstvenog djelovanja ne samo da nisu imuni na pokušaje zamišljanja svijeta, već često ovise upravo o sposobnostima znanstvenika da predvide, zamisle ili oblikuju nove tehnologije imajući na umu 'sutrašnjicu'.

Multinacionalna korporacija IBM jedna je od onih koje svoje ideje krajem svake godine izlaže na sud javnosti s predviđanjima pod nazivom 'Sljedećih pet u pet godina'. Analizirajući tržišne, društvene i tehnološke trendove, IBM od svojih stručnjaka svake godine traži otkrivanje onih inovacija koje bi mogle u sljedećih pet godina promijeniti način na koji obavljamo posao, živimo ili igramo igre. Za kraj prosinca 2011. ideje petorice stručnjaka kristalizirale su se kao 'najizglednije'. Kevin Brown iz Odjela za nove tehnologije i softver u IBM-u tvrdi kako tehnologija čitanja misli, u svjetlu uređaja koji nedavno zauzimaju pažnju srednjestrujaških medija, poput EPOC-a tvrtke Emotiv, zahtijevaju našu pozornost. Iako EPOC može, prateći aktivnosti u našem mozgu, registrirati osnovne radnje poput pomicanja objekata na ekranu, tehnologija spajanja tijela i tehnologije nešto je starija.

Izumi poput takozvane 'podatkovne rukavice' već nekoliko desetljeća pokazuju jasnu tendenciju povezivanja čovjeka i stroja pomoću senzora koji prate pokrete tijela i tu aktivnost prenose u virtualni svijet. Najnovija dostignuća na tom polju možda su najbolje prikazana u novoj dokumentarnoj seriji Brave New World with Stephen Hawking, gdje je takva tehnologija našla svoju iskoristivost u pomaganju nepokretnim osobama da mislima pogone invalidska kolica. Utoliko, korisno je primijetiti kako spomenuta premreženost popularnog i znanstvenog ima stvarne učinke. Naime, iako je 'haptička' tehnologija duže vrijeme prisutna u ludološkim promišljanjima virtualnih imaginarija (san o potpunoj tjelesnoj imerziji u virtualnom prostoru dugogodišnja je čežnja svakog pravog geeka), 'ozbiljnija' je grana znanosti tu zaigranost uspjela prilagoditi ljudima čija tijela ne zahtijevaju produžetke u virtualnom, nego stvarnom svijetu.

Paul Bloom, tehnički direktor u IBM-u za telekomunikacijska istraživanja anticipira svijetlu budućnost mobilnom računalstvu. Iako tehnologije poput govornog automata 'Siri' koju je Apple uključio u posljednju inačicu svojih mobitela polako silaze s margina, koju su često zauzimale umjetne inteligencije poput nekoliko desetljeća stare ELIZE, Bloomova predviđanja ponešto su zabrinjavajuća. On će, povezivajući mobitele s našim svakodnevnim obavezama i interesima, polagati nadu u potpuno razumijevanje nas i stroja, otvoreno govoreći kako će tehnologija toliko napredovati da će sama znati koja će nam informacija biti korisna, a koja ne. Takva predviđanja opasno kroče teritorijem neopravdanog tehnofilskog optimizma.

Naime, treba upamtiti kako cilj tehnologije nije da razmišlja umjesto nas, već da bude produžetak naših djelovanja. Iako Bloomova predviđanja u nekom momentima golicaju maštu (potencijal redefiniranja planiranja putovanja važan je aspekt te tehnologije), uputno je imati na umu da trenutak kada odlučimo slijediti samo interese koje u jednom momentu njegujemo predstavlja trenutak kada ljudska inovacija gubi na potencijalu. Drugim riječima, tehnologija koja misli da poznaje sve naše interese (podilazeći nam), te nikad ne radi iskorak izvan naših 'ugoda', tehnologija je koja nam ne dopušta razvoj. Paul Bloom tako, pokušavajući zamisliti tehnologiju koja nam olakšava živote, zapravo radi pogrešku kojom se hrani mašta mnogih tehnofoba – zamišlja tehnologiju koja nam preuzima živote.

David Nahamoo, glavni inženjer za govornu tehnologiju i suradnik u IBM-u također ima zanimljiv pogled u tehnološku budućnost, smatrajući kako će biometrija, tehnologija skreniranja i analiziranja fizičkih svojstava tijela u njegovom svakodnevnom korištenju postati važan dio habitusa. Za njega, naš jedinstveni biološki identiteti poput glasova, šarenica oka ili DNK postat će ključni za sigurnost naših podataka i osobnih identiteta. Takve ideje nisu nove, već predstavljaju dio popularne kulture već godinama, s filmovima poput 'Minority Report', koji je predložio model budućnosti unutar kojeg skeniranjem dijelova tijela osobne primaju personalizirane reklame na ekranima, kupujeći proizvode prilagođene upravo njima i tako dalje. Kao i sa svakom novom tehnologijom, ozbiljno će pitanje biti, kako se čovjek bude više susretao s navedenim tendencijama, jesu li nominalne prednosti veće od eventualnih zloupotreba takve tehnologije.

Iako IBM-ovih pet predviđanja za sljedećih pet godina predstavljaju mješavinu tvrtkine samopromocije i iskrenog istraživanja onoga što nam budućnost možda nosi, preokupacije sutrašnjicom intrinzične su svakom čovjeku. Tendencije na većem diskurzivnom polju, poput transhumanista koji polažu nadu u singularnost – spajanje tehnologije i čovjeka u praktički besmrtno super-inteligentno biće – jedan je argument u tom smjeru. Budući da situacija u kojoj popularna kultura utječe na razvoj tehnologije i znanosti nije stvar presedana (dovoljno je proučiti koncept teleportacije u Zvjezdanim stazama i reperkusije tog jeftinog ZF trika na modernu znanost), povezanost ta dva diskurzivna polja treba shvatiti istovremeno kao inspiraciju i kao upozorenje.

No, iako (IBM-ova) predviđanja najčešće ne rezultiraju neposrednim inovacijama, ona su važna jer samim zamišljanjem svijet biva izmijenjen. S druge strane, takva promišljanja možemo shvatiti i kao upozorenje koje se odlično ogleda u dijalektici naslova već spomenute dokumentarne serije 'Brave New World' i istoimenog romana Aldousa Huxleyja – dok prvi predstavlja tehnofilski pogled u budućnost čovječanstva, potonji tu budućnost oplakuje. Hod na tankom ekvilibriju tehnološkog razvitka i humanističke propasti možda nikada nije bio teži nego danas – kada u svijetu razorenom ratovima, siromaštvom, burzovnim perverzijama i fiktivnim novcem jedino teže od zamišljanja utopijske budućnosti postaje – osmisliti održivu sadašnjost.