Uspjeh Stevea Jobsa nije bio (samo) u tome što je izbacivao uređaje koji bi postajali predmetom žudnje čim bi se pojavili, već i u stvaranju poslovnog modela koji će ih napraviti superprofitabilnim, ali i navesti kupce na nabavku drugih uređaja koje nudi Apple.

Vjerojatno najbolji primjer za to bio je iPod, a njime je Apple i počeo pohod ka sadašnjem statusu jedne od najbogatijih tehnoloških tvrtki svijeta. Bez pjesama iz kataloga najvećih svjetskih diskografskih kompanija u iTunesu za 99 centi po komadu bio bi tek još jedan glazbeni player. I to s manjinski zastupljenim formatom. Drugim riječima, igračka za krug zagriženih obožavatelja, ne masovno popularan proizvod.

Po onome što smo mogli vidjeti tijekom predstavljanja, nova generacija iPhonea nisu uređaji koji bi bili aduti sami za sebe. Nesporno, imaju zanimljivih značajki, ali nisu revolucionarni, niti predvode u bilo kojem smislu.

Nije to ni Apple Watch. Možda bolje izgleda od konkurencije, ali se fokusom ne razlikuje bitno od nje. Apple nam nije ponudio doista dobar i seksi razlog da bismo ga koristili i u tome je smislu ovaj pametni sat podbačaj. Uz to je preskup - za njega treba izdvojiti pedesetak dolara više nego za najskuplje izdanje najžešćeg konkurenta.

Je li onda Apple Pay taj nužni sastojak koji će dati vjetar u leđa prodaji ne samo iPhonea, već i Apple Watcha?

Beskontaktno plaćanje trenutno je jedna od onih vječnih tehnoloških nada, o kojima se puno priča, mašta i očekuje, ali koje još nisu ni blizu ostvarivanja najavljenog i očekivanog. O mobitelima kao digitalnim novčanicima slušamo i čitamo već godinama, no beskontaktno plaćanje trenutno čini tek 2,5 posto ukupnih mobilnih plaćanja, prema podacima analitičke tvrtke Gartner.

Jobs je imao utoliko lakši posao jer je na ulazak u kombinaciju iPod/iTunes morao nagovoriti 'samo' pet divovskih tvrtki kako bi osigurao pokrivenost na ključnim tržištima, a nije morao ni previše razmišljati o sigurnosti i privatnosti.

Iza servisa Apple Pay stali su veliki kartičari (Mastercard, Visa, American Express), kao i partneri poput McDonaldsa, Walgreena i Macy's. Iako su to zvučna imena, predstavljaju tek dobar, (pa i nužan) prvi korak.

Osim daleko većeg broja potencijalnih partnera s kojima treba pregovarati, pred Cookom je u ovom slučaju više izazova, među kojima se dva nameću kao najvažnija.

Partnere mora uvjeriti da će im se isplatiti ulaganje u čitače za NFC, a korisnike da je taj način plaćanja ne samo komotniji i praktičniji od plaćanja kreditnom karticom, već i dovoljno siguran.

Kritična masa korisnika ključna je kako bi partneri ušli u igru. Hoće li se ljudima dati zezati s otiskom prsta kako bi mobitelom i(li) satom mogli platiti hamburger u McDonaldsu? Hoće li vjerovati kompaniji s čijih su poslužitelja tek nekoliko dana prije predstavljanja nove usluge iscurile golišave fotografije poznatih i slavnih?

Appleova vojska vjernih korisnika i jak marketing mogli bi biti dovoljni da napokon gurnu beskontaktno plaćanje u nešto brži trk. Možda će i pomoći da NFC postane općeprihvaćenim standardnom. Appleu u prilog ide i to što, za razliku od drugih koji su se upustili u isti pothvat, ima potpunu kontrolu nad uređajima, uslugom i platformom.

No Cook nema ni Jobsovu karizmu ni - čini se - viziju, slijepu upornost, pa ni dovoljnu dozu drskosti kojom bi je nametnuo drugima i izgurao do ostvarenja. A način na koji je kost beskontaktnog plaćanja zastala u grlu Googlea, eBaya i drugih daje naslutiti da diva iz Cupertina, u najpovoljnijem scenariju, čeka dulji i mukotrpniji put nego što smo navikli gledati zadnjih desetak i nešto godina.