Oceanografkinja Lia Siegelman proučavala je vrtloge koji nastaju na području Antarktike i zaključila - ti vrtlozi jako podsjećaju na one koje je vidjela na fotografijama Jupiterovog sjevernog pola, a te snimke dobili smo zahvaljujući NASA-inoj sondi Juno.

To ju je potaklo da uz pomoć znanstvenog tima prvi put usporedi morske vrtloge s masivnim jupiterskim olujama - dokazavši da na plinovitom divu djeluju slične konvekcijske sile kao i kod nas. Podsjetimo, iz perspektive fizičara, zrak i voda su tekućine - što znači da se znanje o našim oceanima može primijeniti i na Jupiterovim oblacima. Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Nature Physics.

Jupiter stvara masivne uragane koji kruže oko područja niskog pritiska - neki od njih veliki su kao cijeli zemaljski kontinenti te se sastoje od vjetrova koju pušu brzinama do 402 kilometra na sat. Osam najvećih vrtloga zamijećeno je na sjevernom polu dok ih se pet nalazi na južnom. Znanstvenici su godinama stvarali teorije o njihovom nastanku, a praćenjem tih oluja - njihovih brzina i temperatura - došli su do zaključka. Siegelman i kolege dokazali su kako oni nastaju - vrlo slično kao i na Zemlji, objašnjava Wired.

Prvo imamo male vrtloge koji se kretanjem sjedinjuju s drugim manjim vrtlozima, a oni sustavno dobivaju na brzini i nastavljaju svoj pohod gutajući oblake te postajući veći i još brži. Znanstvenici u timu specijalisti su u području meteorologije i oceanografije te svoje bogato znanje o zemaljskim oceanima primjenjuju na egzotičnom plinovitom divu.

Navode da, poput olujnih nevremena na Zemlji, Jupiterovi uragani rastu tijekom procesa 'vlažne konvekcije'. Topao i rjeđi zrak iz dubine planetarne atmosfere polako se diže gore. U isto vrijeme prema dubinama odlazi hladniji i gušći vjetar. Rezultat je turbulencija koju možemo vidjeti u obliku masivnih i vlagom napunjenih oblaka od amonijaka.

Siegelman i njezin tim iskoristili su slike snimljene instrumentom JIRAM u infracrvenom spektru, a koji je oblake snimao u rezoluciji gdje je jedan piksel oko 16 kilometara, te je zahvaljujući očitanjima izmjerio i toplinsko zračenje. 'Oblaci pri vrhu izgledaju hladno pa visoku temperaturu možete tretirati kao indikaciju uzdizanja, a nižu kao znak padanja', rekao je Andrew Ingersoll, planetarni znanstvenik iz Caltecha koji je pomogao pri izradi znanstvenog rada.

Premda je Jupiterova atmosfera donekle slična Zemljinoj, postoji i puno razlika - za početak, plinoviti div ima masivni omotač dok je Zemljin jako tanak. Zahvaljujući tome Jupiter ima 'prostora' za razvoj formacija kakve ne vidimo na Zemlji - poput pentagonske konfiguracije vrtloga koju možemo vidjeti na južnom polu. Ti vrtlozi i dalje predstavljaju misterij, čije će rješenje Siegelman i kolege pokušati pronaći uz pomoć snimki nastalih sondom Juno.