Prema njihovim istraživanjima, društva s inkluzivnim institucijama, odnosno institucijama koje poštuju vlasnička prava (imaju efikasan pravni sustav, demokratsku vlast i mogućnost participacije u vlasti) u pravilu su ekonomski uspješnija od društava s ekstrahirajućim institucijama. Ekstrahirajuće institucije impliciraju da su moć i bogatstvo koncentrirani u rukama elite te ograničenost prava i prilika za većinu građana. Ova društva često su zahvaćena korupcijom, nejednakošću i nedostatkom transparentnosti.

Temeljna ideja njihova rada je ta da političke institucije, koje uključuju sustave upravljanja i načine ograničavanja moći političkih elita, imaju značajan utjecaj na ekonomske institucije, a one potom oblikuju ekonomske rezultate. Drugim riječima, političke institucije djeluju kao temelj na kojem se grade ekonomske institucije, pa tako politički sustavi snažno utječu na ekonomski razvoj.

Jedan od ključnih doprinosa trojice nagrađenih ekonomista je razumijevanje razloga zbog kojih siromašnije zemlje često ne uspijevaju ostvariti ekonomski rast kakav je prisutan u bogatijim zemljama, unatoč naporima da 'kopiraju' uspješne prakse bogatijih. Autori argumentiraju da su povijesni i institucionalni čimbenici uvelike odgovorni za te razlike. S obzirom na to da se pokazalo kako su suvremene razlike između zemalja prevelike da bi se objasnile samo razlikama u kapitalu, radnoj snazi ili produktivnosti, fokusiraju se na koncept institucija kao ključnog čimbenika.

U svojim radovima iz ranih 2000-ih, Acemoglu, Johnson i Robinson rabe povijesni kontekst europske kolonizacije kao prirodni eksperiment za proučavanje dugoročnog utjecaja institucija na ekonomski prosperitet. Njihovo istraživanje pokazuje da su kolonizatori u različitim dijelovima svijeta, ovisno o lokalnim uvjetima, uspostavili različite vrste institucija. U područjima u kojima su se europski doseljenici mogli lako naseliti i ostati (zbog povoljnijih klimatskih uvjeta i niže stope smrtnosti) uspostavljali su inkluzivne institucije, a one su poticale ekonomski razvoj i pridonijele dugoročnom prosperitetu tih regija.

Međutim u područjima u kojima su klimatski uvjeti bili surovi, a smrtnost europskih doseljenika visoka, nisu nastojali uspostaviti inkluzivne institucije. Umjesto toga, postavljali su tzv. ekstrahirajuće institucije dizajnirane tako da omogućuju eksploataciju resursa i korist za malu elitu, često na račun lokalnog stanovništva. Takve institucije dovele su do slabijeg dugoročnog ekonomskog razvoja.

Fenomen koji nazivaju obrtanje sreće

Jedan od najpoznatijih zaključaka ovog istraživanja je fenomen koji nazivaju obrtanje sreće (engl. reversal of fortune). Hipoteza autora, koju potvrđuju empirijskim podacima, glasi da su regije koje su bile relativno prosperitetne prije kolonizacije danas među najsiromašnijima, a regije koje su bile siromašnije prije kolonizacije danas su među bogatijima. Primjerice područja koja su u 16. stoljeću bila gusto naseljena i bogata, poput dijelova Latinske Amerike, postala su manje prosperitetna, a regije koje su tada bile relativno siromašne, poput Sjeverne Amerike, danas su među najbogatijima. Autori tvrde da su različite vrste institucija koje su kolonizatori uspostavili prema početnim uvjetima ključne za ovo obrtanje sreće.

Pored povijesnog utjecaja kolonizacije, Acemoglu, Johnson i Robinson istražuju zašto institucije često ostaju postojane i zašto se one loše održavaju čak i kada su društveno štetne. Zaključuju da su često stabilne zbog interesa onih na vlasti. Naime elita koja drži političku moć ima malo poticaja za provođenje reformi jer koristi od trenutačnih institucija idu upravo njima te bi reforme mogle ugroziti njihov položaj. Primjerice u društvima s ekstrahirajućim institucijama često dolazi do situacija u kojima elita rabi resurse tako da ograničava prosperitet šire populacije, a politički sustavi služe očuvanju te moći.

Njihovo istraživanje o institucionalnoj stabilnosti i promjenama potaknulo je i teorijske i empirijske radove u ekonomiji i političkim znanostima, pridonoseći boljem razumijevanju odnosa između političkih institucija i ekonomskog razvoja. Ovi nalazi imaju značajne implikacije za ekonomsku politiku jer sugeriraju da bi poticanje demokracije i uspostavljanje inkluzivnih institucija moglo igrati ključnu ulogu u borbi protiv siromaštva i poticanju ekonomskog razvoja. Primjerice Svjetska banka u svojim preporukama naglašava važnost 'transparentnih i odgovornih institucija', a Ujedinjeni narodi u svojim ciljevima održivog razvoja također uključuju ciljeve vezane uz razvoj odgovorne vlasti i sudjelovanje građana.

Ova nagrada tako prepoznaje istraživanja koja su dala uvide u povijesne i suvremene uzroke ekonomskog blagostanja i siromaštva, kao i političke uvjete koji omogućavaju ili sprečavaju dugoročan prosperitet.