Šestog kolovoza 1945. godine u ranojutarnjim satima s otoka Tiniana, iz skupine Marijanskih otoka, uzlijeće Enola Gay, ratni zrakoplov tipa B-29 s krajnjim ciljem bacanja atomske bombe kodnog imena Little Boy na Hiroshimu. Uz Enolu Gay, tog jutra poletjela su još dva bombardera, pomalo ironično nazvani The Great Artiste i Necessary Evil, od kojih je prvi nosio instrumente, a drugi bio zadužen za fotodokumentiranje.

Atomska bomba ispuštena je u 8.15 sati i trebale su joj 44 sekunde da bi se spustila do unaprijed određene razine detonacije na visini od oko 600 metara iznad grada. Procjenjuje se da je od početnog udara i prateće vatrene stihije poginulo između 70 i 80 tisuća ljudi, a još 70 tisuća ih je ozlijeđeno. Do kraja godine umrlo je još barem 70 tisuća ljudi od posljedica ranjavanja i radijacijske bolesti, ukupno više od 30 posto tadašnje populacije grada.

Devetog kolovoza 1945. godine s već spomenutog Tiniana uzlijeće bombarder Bockscar, također u društvu s još dvama zrakoplovima s gotovo istim itinerarom kao i Enola Gay. Prvotni cilj bombe, kodnog imena Fat Man, bio je utvrđeni grad Kokura, no zbog dimne zavjese koju su uzrokovali okolno bombardiranje i namjerno paljenje katrana, što je provodilo lokalno stanovništvo, odabrana je druga meta – Nagasaki. U 11.02 sati atomska je bomba eksplodirala na visini od oko 500 metara iznad tog grada. U trenutku udara momentalno je poginulo oko 39 tisuća ljudi, a ozlijeđeno još 25 tisuća. Procjenjuje se da je do kraja godine u Nagasakiju umrlo ukupno 70 tisuća ljudi.

Sve ono što se dogodilo netom poslije ove katastrofe nemoguće je opisati ili fikcionalno uokviriti. Svaki zamišljaj je neminovno osuđen na propast, jednaku kakva je zadesila i žrtve. Jednostavno, ove bombe označile su prekretnicu u ocjenjivanju rušilačkog potencijala ljudske tehnologije, a ujedno su, figurativno rečeno, svojom snagom uzdrmale postojanost ideja o smislenosti i važnosti ljudskog života.

Oni koji su preživjeli dugo su dezorijentirano lutali prostorom ispunjenim smrću i ruševinama koje su nekada predstavljale samu okosnicu društvenog života. Taj prostor nije imao više nikakvih koordinata, nikakvih oslonaca, ostao je samo uništeni lokalitet, po odlikama krajnje dehumaniziran i raslojen od kulture i značenja.

Preživjeli u Japanu - hibakusha

Preživjele u Japanu zovu hibakusha, što bi u doslovnom prijevodu značilo 'osoba pogođena bombom'. Posljedice testiranja termonuklearne bombe na području atola Bikini 1954. godine potaknule su organiziranu akciju javnog zagovaranja potpune zabrane nuklearnog oružja. Inicijativa je krenula iz Japana, u kojem je 1955. godine osnovano vijeće s tim ciljem.

Ujedno je ovakva vrsta otvorenog progovaranja o temi nuklearnog oružja ohrabrila i hibakushe te su, uslijed češćeg spominjanja i podrške, i sami 1956. godine osnovali grupu Nihon Hidankyo, punog imena Japansko udruženje organizacija stradalih od A- i H-bombi. Od tada grupa neumorno radi na osvještavanju javnosti i visokih upravljačkih tijela o posljedicama testiranja i upotrebe nuklearnog oružja.

Neke od aktivnosti navedene u njihovu statutu uključuju: zagovaranje potpune zabrane nuklearnog naoružanja i osiguravanje dostojne kompenzacije za žrtve; istupanje prema tijelima japanske i drugih vlada, kao i prema tijelima Ujedinjenih naroda; održavanje međunarodnih konferencija; istraživanje, izdavačke i izložbene aktivnosti usmjerene na rasvjetljavanje svih aspekata štetnosti nuklearnog naoružanja te kontinuiranu podršku za nastradale.

Japanska organizacija Nihon Hidankyo

Norveško Nobelovo povjerenstvo dodijelilo je nagradu za mir 2024. godine grupi Nihon Hidankyo, čime je na neki način na najvišoj instanci potvrđeno značenje njezina rada. U obrazloženju nagrade stoji: 'Za trud u postizanju svijeta bez nuklearnog oružja i za prenošenje svjedočanstava koja ukazuju na to da se ona nikada više ne bi smjela upotrijebiti.'

Upravo taj aspekt živog svjedočenja bit će ključan u daljnjem oblikovanju javnog mnijenja o nuklearnom oružju. U Japanu je danas registrirano još 106 tisuća onih koji su preživjeli nuklearne napade, a njihova je prosječna dob 85 godina. Utjecaj vremena na ljudsko pamćenje je neizmjeran. Radi se o abraziji koja usitnjava i u prah pretvara živu riječ, glas, svjedočanstvo i tijelo.

Ogroman je stoga teret na budućim generacijama koje bez posrednika neće moći slušati o destruktivnom potencijalu koji u obliku jezivih tehnoloških čuda može izaći iz ljudskog uma. Takvo uništenje obesmišljava ljudski život, svodeći ga na nulu. Ipak, zubu vremena može se oduprijeti povijest i to tek ako se ona aktivno promišlja i služi kao testament onoga što je bilo i onoga što može biti.