Odgovor na to pitanje otkrila je nova simulacija napravljena NASA-inim superračunalom.

Naime, Christopher Stark iz Carnegie Institution for Science u Washingtonu i Marc Kuchner iz NASA-inog Goddard Spaceflight Centera utvrdili su da bi astronomi neke udaljene civilizacije na snimkama teleskopa uperenih u Zemlju vidjeli interakcije tisuća čestica prašine stvorenih u tzv. Kuiperovom pojasu, hladnom području koje se nalazi izvan orbite Neptuna u kojem oko Sunca kruže milijuni ledenih tijela poput Plutona. Ti se objekti povremeno sudaraju, a u kolizijama nastaju oblaci zrnaca prašine i leda. Međutim, utvrđivanje kretanja tih čestica u Sunčevom sustavu nije jednostavan posao, jer na njih djeluju brojne gravitacijske sile i solarni vjetrovi, a hoće li se one približavati ili udaljavati od Sunca, ovisi o njihovim dimenzijama.

'Naša nam simulacija također omogućuje da vidimo kako je prašina Kuiperova pojasa izgledala kada je Sunčev sustav bio mnogo mlađi', rekao je Christopher Stark.

'Zapravo se možemo vratiti u prošlost i vidjeti kako se naš Sunčev sustav mijenjao. Planeti mogu biti previše blijedi da bi se izravno vidjeli, međutim vanzemaljci koji istražuju Sunčev sustav mogli bi lako otkriti planet Neptun jer njegova gravitacija stvara prazninu u oblaku prašine', objasnio je voditelj istraživanja, astrofizičar Marc Kuchner i dodao kako se nada da će im ovaj model omogućiti potragu za planetima nalik na Neptun u drugim planetarnim sustavima.

Vanzemaljski astronomi, udaljeni svjetlosnim godinama od nas, zapravo ne bi vidjeli Sunčev sustav kako izgleda danas već kako je izgledao prije više milijuna godina.

'Ljudi su mislili da je nemoguće izračunati kretanje i sudare čestica jer ih je jednostavno previše, ali mi smo našli način koji to omogućuje, što nam otvara nove vidike', rekao je Kuchner.

Pomoću NASA-inog superračunala Discover tim je uspio napraviti simulaciju interakcija 75.000 čestica s vanjskim planetima, Sunčevim svjetlom, solarnim vjetrovima te jednih s drugima. Model otkriva sudare čestica različitih dimenzija od onih veličine vrška igle do mnogo manjih od kakvih se sastoji dim. U simulacijama su čestice smještene u jednu od tri vrste orbita karakterističnih za današnji Kuiperov pojas, a u proračunu je u obzir uzeta današnja predodžba o brzini njihova nastajanja. Na temelju rezultata tim je konačno napravio slike koje predstavljaju izgled našeg sustava u infracrvenom spektru kako bi ga vidjeli vanzemaljski astronomi.