Kada je bivši američki predsjednik Bill Clinton prije desetak dana na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji završio svoje višesatno izlaganje o stanju američkog gospodarstva, tražeći načine njegova popravka kroz kandidaturu Baracka Obame, dvorana se već napola ispraznila.

Njegovo mučno izlaganje koje je uključivalo statistiku, matematiku i stavljanje ekonomskih pokazatelja u kontekst bilo je - složili su se analitičari - odviše kompleksno za gledatelje i slušatelje.

Nekoliko dana ranije, na samom kraju kolovoza, Republikanska nacionalna konvencija na binu je pozvala heroja holivudskog svijeta, Clinta Eastwooda. Poznati republikanac pripremio je izlaganje dugo jedanaest minuta. Nije koristio Clintonovu taktiku, već je priredio performans - razgovarao je s praznom stolicom na kojoj je sjedio imaginarni Barack Obama.

Postavljajući mu pitanja na koja nije bilo odgovora, Eastwood je pokazao premoć američke konzervativne politike naspram one demokrata. Prednost retorike.

Medijske su analize poslije završetka obiju konvencija naglašavale disparatnost između izlaganja republikanaca i demokrata, tvrdeći da je Clinton bio govornik koji je pružio i kontekstualizirao ekonomske brojeve i druge podatke, dok je Eastwood prije svega ostavio dojam na birače.

Vjera u imitaciju

No paradoks koji se ovdje iscrtao sadržan je u činjenici da je Eastwoodovo izlaganje ipak dobilo više pozornosti i medijskog vremena no što je to dobilo Clintonovo. Taj paradoks i više no uspješno zrcali problem suvremene televizije koja s cinizmom proizvoljno stvara hijerarhiju važnosti onoga prikazanog.

Francuski filmski teoretičar Jean-Louis Baudry u jednom je eseju prije 25 godina napisao da je utjecaj kinematografskog aparata (projektora) važniji od sadržaja koji se prikazuje tim aparatom (odnosno, od samog filma).

Budući da ne vide uvijek stroj koji proizvodi slike, gledatelji se identificiraju s onim viđenim na ekranu jer prikazano smatraju prirodnim stanjem stvari. Ipak, paradoksalna priroda ekrana, zaključuje Baudry, sadržana je u tome što film zrcali slike, ali ne i stvarnost.

Svijest da se ono što vidimo na ekranu prikazuje kao gotovo savršena imitacija svijeta činjenica je koju dominantni mediji koriste ne bi li oblikovali određena značenja.

Tako su medijske kuće, zbog spektakularnosti prikazanog i simboličkog kapitala Clinta Eastwooda, odlučile pridati neobično mnogo pozornosti praznom govoru ostarjele glumačke ikone. Tim je performansom uspio stvoriti uvjerljiviju sliku svijeta koju medijske kuće prenose nego što je to učinio Clinton svojim procesijskim govorom o učincima nezaposlenosti i investicija na ekonomiju.

Pozicija u kojoj se mediji nalaze danas - natječući se s brzinom kojom internet donosi informacije - ona je u kojoj misle da moraju emitirati što općenitije i kontekstom siromašnije informacije.

Mediji tako prečesto predstavljaju vladavinu (ne)ukusa i opće afirmativnosti. Televizijsko emitiranje tek rijetko stupa u dijalog s onim što izriče. Ono gotovo uvijek zauzima poziciju s koje nas neće otjerati u nepoznato područje, nego će nam podilaziti.

U slučaju Eastwood-Clinton to se najbolje vidi u već ekspliciranom paradoksu u kojem su mediji posvetili više pozornosti ismijavanju Eastwoodovog monologa (tako zabavljajući publiku jeftinim populizmom), nego analizi Clintonovog govora (što bi zahtijevalo više vremena, a možda bi i neke gledatelje odvratilo od televizijskog programa).

Internet kao oružje razotkrivanja

Prvo izravno sučeljavanje dvaju predsjedničkih kandidata koje se odvilo prije nekoliko dana u SAD-u samo još jasnije potvrđuje važnost koju medijske tehnologije imaju u oblikovanju javnog mnijenja.

Na prvoj razini gotovo su svi srednjostrujaški mediji (pa tako i hrvatski) žestoko ocijenili debatu u korist konzervativnog kandidata Romneyja. Medijske su kuće bile jednoglasne kada su govorile o retoričkim sposobnostima Mitta Romneyja, koji je snagom argumenata porazio Baracka Obamu.

Ipak, dva se dana kasnije kristalizirao novi pogled na sučeljavanje i medij koji ga je prenosio. Naime, neki su portali i televizijske kuće razotkrili Romneyjev snažan govor brojki koji je razoružao Obamu kao posve neistinit. Primjerice, Romney je izjavio da je Obama udvostručio deficit, a istina je da će do kraja 2012. godine biti manji za 300 milijardi dolara.

Televizijske kuće su zbog svoje logike funkcioniranja prihvatile ono što je Romney govorio bez potrebe za analizom: analiza bi, kao i u slučaju Clintonova izlaganja, zahtijevala previše vremena koje se ne može unovčiti. Popularnost koju je stekao 'pobjedom u debati', iako je bazirana na lažima, teško će biti opovrgnuta demantijem nekih internetskih portala.

Razgovor s praznom stolicom odlična je metafora medijskoga svijeta jer današnji političari još uvijek predstavljaju utvare koje razgovaraju s drugim utvarama, nepostojećim sugovornicima, praznim stolicama. Tim praznim retoričkim gestama oni savršeno koriste medij koji nediskriminativno prenosi njihove riječi.

Pitanja koja su postavljena ovdje nikad nemaju sasvim kontekstualiziran odgovor. Pitanje utoliko uvijek predstavlja razgovor sa samim sobom, potvrđivanje onoga što misli osoba koja postavlja pitanje. Nedijalogičnost koju je Clint Eastwood skicirao zrcali onu televiziju dominantnih medija.

Istina nije važna?

Na kraju dana čak nije ni važno tko je govorio istinu, a tko lagao. Nije važno je li Romney lažirao podatke nadajući se da će brojevi ostati zaboravljeni, a dojam koji je pružio zapamćen.

Ono što je važno leži u domeni osvještavanja tehnološkog aparata, odnosno televizije kao sredstva na kojem su moguće retoričke vratolomije zbog autističkih uredničkih politika. One će se rijetko dovesti u pitanje zbog medijske mašinerije koja si ne može dopustiti usporavanje i analiziranje podataka.

Televizijsko je sučelje determinirano gotovo jednosmjernom komunikacijom od proizvođača sadržaja prema gledatelju te je otežano pregovaranje sa značenjima koja se emitiraju tim medijem (iako nije zanemarivo). Čak je i nedavno gostovanje Ive Sanadera na HTV-u primjer toga kako popularnost može ovisiti o onome što je izrečeno i nikad dovedeno u pitanje. Njegov blag porast popularnosti rezultat je isključivo platforme na kojoj je mogao neometano slaviti vlastitu ličnost.

Ako televizijski medij karakterizira sučelje koje jednosmjerno emitira informacije bez kontekstualizacije i dijalogičnosti (odnosno, stvara određenu sliku svijeta), internetska nam decentralizirana i distributivna priroda može pružiti nove oblike kontekstualiziranja i pregovaranja s informacijom.

Dok današnje televizijske kuće, natječući se u zaradi, proizvode informacijsku hiperstimulaciju, ali bez pravog dijaloga s onim izrečenim, internet nam može pružiti novi oblik sudjelovanja u konzumiranju i stvaranju informacija. Taj novi prostor već je u nastajanju, a pretpostavlja korištenje decentralizirane strukture proizvodnje informacija. Na internetu je tako mnogo lakše provjeriti istinitost informacija jer nam pruža višestrukost izvora, komentara i pozicija.

Ako dominantne medijske kuće korištenjem tehnologija i sučeljem omeđuju našu poziciju pregovaranja s onim izrečenim, internetska priroda mrežnom intersubjektivnošću potencira takvu poziciju pregovaranja.

Vratimo li se Eastwoodovom govoru, mogli bismo reći da televizijska paradigma monologiziranja s praznom stolicom na mreži biva zamijenjena paradigmom razgovora s mnogim čvorišnim točkama diljem svijeta. U toj se konstelaciji informacijske pluralnosti mogu razotkriti principi funkcioniranja medija, ali i osvijestiti njihovi principi konstruiranja određene slike svijeta.