MRAČNA STRANA UMA

Koja je psihologija masakra poput onog u Coloradu?

23.07.2012 u 11:30

Bionic
Reading

Prošlotjedni masakr na premijeri filma 'The Dark Night Rises', u kojem je poginulo najmanje 12 ljudi, tek je jedan u nizu sličnih napada na nedužne civile koji su se dogodili prošlih godina u SAD-u

U travnju 2007., bivši student Seung-Hui Cho ubio je 32 i ranio 17 ljudi u kampusu Virginia Polytechnic Instituta i State Universityja u Blacksburgu. U siječnju 2011., Jared Lee Loughner pred supermarketom u Tucsonu ubio je šest ljudi i ranio zastupnicu Gabrielle Giffords, a samo nekoliko mjeseci ranije, bivši student One L. Goh ubio je sedam ljudi na sveučilištu Oikos u Oaklandu u Kaliforniji.

U svim ovim i sličnim slučajevima napadači, koji su uhvaćeni ili pronađeni mrtvi, odgovarali su sličnom profilu – nezadovoljnom samotnjaku bijesnom na društvene institucije koji nije sposoban ili nije spreman kontrolirati vlastite nasilne impulse.

Nakon napada u Tucsonu časopis Scientific American zatražio je od Marca Iacobonija, profesora psihijatrije i biobiheviorističkih znanosti na Sveučilištu California u Los Angelesu da objasni zašto neki ljudi djeluju u skladu sa svojim nasilnim mislima, a ostali ne. Iako detalji profila studenta Jamesa Holmesa, napadača iz Colorada, još nisu u potpunosti poznati, očito je da u njegovu slučaju postoje brojne dodirne točke s ostalima pa su i Iacobonijeva tumačenja aktualna.


Što pretvara bijes u akciju?

Uglavnom kognitivna kontrola, odnosno, manje stručno rečeno, samokontrola. Samokontrola je ključ uspješna funkcionalnog života, jer je naš mozak lako podložan svim mogućim utjecajima. Gledanje filma punog nasilnih prizora potiče nas na nasilno djelovanje. Čak i samo slušanje nasilnih riječi čini nas sklonijima nasilju. No ironija je u tome da nas isti neuroni koji nas čine empatičnima također čine jako osjetljivima na sve moguće vrste utjecaja.

Što su neuroznanosti otkrile o sklonostima osoba odgovornih za masakre poput onog u Virginiji da djeluju tako nasilno?

Njihovi kognitivni mehanizmi poremećeni su. Te osobe zapravo nisu bijesni ljudi bez kontrole. Oni samo koriste svoje mehanizme kognitivne kontrole za poremećene ciljeve. Tu su u igri vjerojatno brojni čimbenici. Oni su izloženi utjecajima koji ih potiču na nasilno djelovanje; na nesreću, na njih ne djeluje samo nasilna politička retorika, već, među ostalim, i medijska izvješća o sličnim slučajevima. Razni faktori, osobito mentalni problemi koji vode u društvenu izolaciju, potiču umno stanje koje mijenja njihovu sposobnost da provedu kognitivnu kontrolu na zdrav način. Njihov kapacitet kognitivne kontrole na neki način – još ne razumijemo u potpunosti koji – postaje preusmjeren prema ciljevima i aktivnostima koji su nasilni na vrlo specifičan način. To nije nasilje kakvo pokazuje osoba kojoj je 'pukao film' u baru pa udara sve ljude oko sebe. Ovdje je nasilje kanalizirano u vrlo specifičan plan s vrlo specifičnim ciljem; uglavnom je potaknuto medijima kroz neku retoriku, političku ili sličnu, a izvršeno je vrlo specifičnim oruđem, u slučaju Giffords devetomilimetarskim Glockom.

Koji su znaci da je osoba dovoljno poremećena da poduzme akciju?

Znaci su prilično očiti, mada ih je teško interpretirati bez konteksta, a nažalost razvijaju se dosta brzo, tako da ih ljudi rijetko primijete prije nego što se aktiviraju. I sama akcija je znak, očajnički oblik komunikacije poremećene osobe. Na nesreću, nitko nije četao s njima kada su ostavili posljednju poruku na internetu prije nego što su krenuli u akciju. No kladim se da bi osoba, kada bi komunicirala s napadačem prije pokolja, i vidjela sve ove znake i pročitala poruke na MySpaceu ili nekoj drugoj društvenoj stranici, mogla poduzeti nešto; mogla bi ga uvući u razgovor koji bi ga mogao odvratiti od njegovih sumanutih planova. Povezujući se s napadačem, čovjek bi zapravo mogao preusmjeriti neke aktivnosti njegovih neurona prema istinski empatičnom ponašanju umjesto da oni posluže poremećenom oponašanju nasilja koje ga potiče na akciju.