Američka agencija NASA eksperimentira sa sustavom koji za navigaciju po svemirskim prostranstvima koristi rendgenske zrake koje nam stižu od dalekih pulsara
Rendgenske zrake ne služe samo za snimanje polomljenih kostiju, ispitivanje autentičnosti umjetničkih djela i fotografiranje crnih rupa.
NASA na Međunarodnoj svemirskoj postaji isprobava sustav koji koristi X-zrake koje stižu s udaljenih neutronskih zvijezda u pulsevima koji traju nekoliko milisekundi. Mjerenjem vremena njihovog pristizanja svemirski bi brodovi u budućnosti mogli odrediti njihov položaj u dubokom svemiru i po tome odrediti gdje se nalaze.
Pulsari su vrsta neutronskih zvijezda promjera oko deset kilometara koje se vrlo brzo rotiraju. Da bi se zvijezdu nazvalo pulsarom mora se rotirari brže od sto puta u sekundi. Najbržima među njima za jedan je okret potrebno oko tri milisekunde, dok se pulsar PSR J1740-5340 okrene se čak 274 puta u sekundi.
Svemirski svjetionici
Te neutronske zvijezde u smjeru osi rotacije ispuštaju jako elektromagnetsko zračenje, uglavnom u obliku radio-valova, zbog čega djeluju popu svemirskog svjetionika. Prvu su otkrili Jocelyn Bell Burnell i Antony Hewish 28. studenog 1967. godine.
Jedno od mogućih objašnjenja za neobično pravilno pulsiranje bilo je da je riječ o prvom signalu izvanzemaljske civilizacije, pa su neobični signal od milja nazvali LGM-1 (skraćenica za Little Green Men, odnosno mali zeleni).
Rentgenske ili rendgenske zrake, poznate i kao X-zrake, elektromagnetsko su ionizirajuće zračenja s valnim duljinama između 10 i 0,01 nanometara, što približno odgovara području između ultraljubičastog i gama zračenja.
Službeno ih je otkrio Wilhelm Conrad Röntgen 1895. godine, iako su prethodno opažene i u drugim pokusima. Između ostalih, proizveo ih je i Nikola Tesla djelovanjem električnog polja visoke frekvencije.