Drugim riječima, ako niste baš stručnjak u polju ili ste nekim slučajem student ili vrlo upućeni laik, male su šanse da ćete išta zaraditi. Uostalom, ne postoji prevelik broj ljudi koji pouzdano mogu unaprijediti način na koji funkcioniraju motori na svemirski let. Konačno, softver je dostupan samo građanima SAD-a.

U slučaju da vas prvi paragraf nije obeshrabrio, recimo pokoju i o programu koji javnost treba unaprijeđivati. Riječ je o rezultatu projekta FUN3D koji je započet još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća te koji je u stadiju razvoja već desetljećima. NASA nastoji pronaći neki način kako optimizirati njegov kod, što je otprilike dio u kojem u priču upada narod Sjedinjenih Država.

Ako netko unaprijedi kod, NASA će mu platiti 15.000 dolara ako je apsolutno najbolji i 10.000 dolara ako je najbolji, samo ne toliko najbolji kao ovaj prvi. Naravno, ako itko ponudi nešto izvanredno po pitanju poboljšanja programa, neće ostati bez novca.

Problem koji velik broj stručnjaka ima s ovim planom jest što on ne traži pomoć pravih stručnjaka, već laika i studenata. To znači da će uštedjeti novac kojim bi kvalificiranu osobu uopće plaćali. Nadalje, nitko ne garantira da NASA neće iskoristiti i kandidate koji nisu zadovoljili kriterije, ali su smislili nešto korisno. Naravno, pored ograničene dostupnosti programa, tu je i još jedan problem - on je pisan u Fortanu, zloglasnom programskom jeziku razvijenom u pedesetim godinama prošlog stoljeća kojeg i dan danas neki cijene, makar nije baš najpopularniji među programerima.

Tim rečeno, očekivati poboljšanje brzine od deset do tisuću puta je prilično zeznuta stvar, pogotovo ako uzmete u obzir da bilo tko tko pozna Fortran i nije znanstvenik u NASA-i bez problema zarađuje puno veće iznose od 15.000 američkih dolara po poslu.