Vjeruje se da je najveći dio satelita ipak izgorio prolazaći kroz atmosferu, a ako je i bilo komada koji su pali na Zemlju, zasad o tome nema nikakvih informacija. Takvi dijelovi mogli su se raspršiti na području od 80 kilometara.

ROSAT je na Zemlju pao oko mjesec dana nakon što je klimatski satelit NASA-e nazvan UARS pao u Tihi ocean krajem rujna. U Zemljinu atmosferu ušao je u ranim jutarnjim satima, a za razliku od UARS-a, smatralo se da će dijelovi njemačkog satelita 'preživjeti' i udariti u Zemljinu površinu.

Stručnjaci procjenjuju da je riječ o olupinama teškim ukupno oko 1,6 tona. Procjene u slučaju UARS-a zadržavale su se na oko pola tone 'svemirskog otpada'.

Izgledi da neki dio s ROSAT-a pogodi nekoga na Zemlji bili su 1 prema 2000, što je nešto veći rizik od 1 prema 3200, koliko je vrijedilo za krhotine NASA-inog UARS-a.

'Buduće letjelice u orbiti vjerojatno će morati zadovoljiti strože kriterije koji će ograničiti količinu otpada u slučaju pada na Zemlju, ali na to ćemo morati još neko vrijeme pričekati', rekao je Richard Crowther, stručnjak za svemirski otpad iz britanske Svemirske agencije.

'Dosad smo dizajnirali satelite da izdrže teške uvjete u svemiru, a nismo mnogo razmišljali o njihovom destruktivnom povratku. Ubuduće, morat ćemo pronaći ravnotežu i osigurati da ono što se vraća bude uništeno u atmosferi i ne udari u Zemljinu površinu', rekao je Crowther za BBC.