Što su ljudi usamljeniji, to se mogu osjećati povezanijima s fiktivnim likovima, pokazalo je novo istraživanje koje su proveli kognitivni znanstvenici sa Sveučilišta Ohio State. Ili barem ta teza vrijedi kad su u pitanju usamljeni obožavatelji serije 'Igre prijestolja'
Kognitivni znanstvenici proveli su studiju skeniranjem mozgova sudionika koji su prošli test, a kojim se mjerila usamljenost. Sudionici su se identificirali i kao obožavatelji popularne HBO-ove serije 'Igra prijestolja', snimljene prema istoimenom književnom djelu pisca Georgea R.R. Martina ('Pjesma leda i vatre'). Prilikom skeniranja mozga, rečeno im je da razmišljaju o likovima iz serije, a zatim o svojim prijateljima iz stvarnog života, piše Fast Company.
Utvrđeno je da što su sudionici bili usamljeniji, to su rezultati njihovih skeniranja bili sličniji za oba dijela studije. 'Postojale su jasne granice između toga gdje su stvarni i izmišljeni likovi predstavljeni u mozgu najmanje usamljenog sudionika u našoj studiji. No granice između stvarnih i nekih izmišljenih ljudi gotovo da nisu postojale za najusamljenijeg sudionika', rekao je Dylan Wagner, izvanredni profesor psihologije na Sveučilištu Ohio State i koautor studije.
vezane vijesti
Autori su zaključili da su skeniranja pokazala da usamljeni ljudi mogu slično razmišljati o izmišljenim likovima kao i o svojim prijateljima u stvarnom životu. Utvrđeno je da to ne vrijedi za sudionike studije koji nisu bili usamljeni.
Konkretno, istraživači su promatrali medijalni prefrontalni korteks - područje mozga koje se aktivira kada razmišljamo o sebi ili drugima - dok su sudionicima prikazivali fotografije prijatelja iz stvarnog života ili likova iz serije 'Igra prijestolja'. Za usamljene ljude neuronska aktivnost izgledala je nevjerojatno slično bez obzira na to koja im je fotografija prikazana, nagovještavajući da sudionik na fiktivan lik gleda gotovo kao na stvarnu osobu.
TV i filmski likovi sigurno mogu utjecati na način na koji razmišljamo o životu i našim iskustvima. A emisije koje pomno pratimo ponekad se mogu činiti stvarnima ili čak istinitima. No ideja da su ljudi toliko usamljeni da izmišljeni likovi u njima izazivaju iste reakcije u mozgu kao i njihovi prijatelji sugerira da usamljenost igra toliko veliku ulogu u životima nekih da trebaju fiktivne likove koji će popuniti tu prazninu.
Kad ljudima nedostaju prijatelji, mozak zamagljuje granice između onoga što je stvarno i fiktivno. A u globalnoj epidemiji usamljenosti možda postoji mnogo ljudi koji sve više osjećaju da fikcija nije važna samo zabave radi, već ispunjava neke njihove potrebe koje ne mogu ostvariti u stvarnom životu.
