Brad Pitt je 2011. godine odigrao pomalo neočekivano zapaženu ulogu u filmu Igra pobjednika, tumačeći menadžera jedne bejzbolske momčadi koja se zbog neuspjeha na terenu okreće raznolikim pokušajima reanimacije sportskih rezultata svoje ekipe.

Ono što je smiono oko navedenog filma sadržano je upravo u načinu na koji on pristupa sportu. Umjesto da se pojava loših rezultata riješi uobičajeno holivudski - uprizorenjem neke vrste heroja koji će svojim djelovanjem ne samo otkloniti problem, već i gledateljima pružiti predmet identifikacije - Brad Pitt zapošljava čovjeka koji u utakmicama ne pobjeđuje kupovinom najskupljih i najboljih igrača, već čistom statistikom.

Računalnom obradom postotaka udaraca, učestalosti ozljeda, uspješnih optrčavanja i sličnih parametara, sportski se imaginarij modernog biznisa ruši. Naime, nije više važna karizma glavnog udarača, njegov izgled pa time i mogućnost reklamiranja ili skandali koji ga prate; ako je igrač otporan na ozljede i ima statistički iznadprosječno dobra udaranja primjerice upravo ljeti – to je igrač koji će, makar bio manje poznat publici, kraj sezone dočekati u udarnoj postavi kluba.

Redatelj Bennet Miller će statistikom i mehaničkim pristupom sportskim igrama koji se tradicionalno smatraju većima od pukih brojeva Pitta odvesti ne samo do jednog naslova prvaka, već će utabati stazu novom načinu promišljanja o igri za mnoge godine koje će uslijediti.

Svakidašnja automatizacija

Spomenuti film – zasnovan na istinitom događaju – namjerno ili slučajno odbija pristati na besperspektivnu i gotovo impotentnu kritiku svega tehnološkog koja je postala topos naše svakodnevice.

Iako je strah od mehanizacije duboko ukopan u našu kulturu još od devetnaestostoljetnih ludita koji su uništavali strojeve kako ne bi zamijenili ljude, automatizacija je s vremenom postala dio kolektivnog nesvjesnog. Danas je ona sasvim vidljiva kroz svakodnevne alate kojima se koristimo.

Primjerice, Facebook nam preporučuje stranice, proizvode, filmove, prijatelje, vijesti pa i sam način života na osnovi algoritama koji pokušavaju dešifrirati naše interese kroz praćenje stila življenja.

Otvorite postavke svog Google računa i vidjet ćete statistički izvedenu sliku sebe: na temelju vaših pretraživanja, Google je razvio cijeli dijapazon interesa koje povezuje s vašim imenom te zbog toga može plasirati personalizirane reklame na vaš internetski preglednik.

O tim je – danas već gotovo općim mjestima kritike privatnosti na internetu – proliveno mnogo tinte, ali se rijetko uspješno dotakne srž pitanja automatizacije i privatnosti.

Tradicionalno, digitalna se kultura zadnjih desetljeća smatra gotovo univerzalno odgovornom za sijaset problema koji su aktualizirani, od takozvane popularno-kulturne profanacije svakodnevice na internetu, do znanstvene produktivnosti digitalnog doba koja je ponekad optuživana da stremi pojedinačnom napredovanju znanstvenika, a ne istinskoj inovaciji koja zahtijeva dugotrajna promišljanja.

Potonji fenomen ima i svoju humorističnu stranu u obliku takozvanog 'postmodernog generatora teksta', internetskog algoritma koji prilikom svakog učitavanja prikazuje neki znanstveni tekst. On je time ismijavao moderne znanstvene radove, principe citiranja, ali je i skicirao mogućnosti softvera, s obzirom na to da je učitani tekst bio generiran potpuno automatiziranim procesom ukrštavanja nasumičnih riječi koje su zajedno tvorile privid nekog smisla.

Algoritam je toliko pomno osmišljen da će neupućenima u humanističku teoriju pokoji paragraf zvučati poput izvornog znanstvenog rada.

Priroda protiv tehnologije

Takvi kolopleti riječi rezultat su automatiziranog računalnog algoritma koji sve više postaje sastavni dio naših svakodnevnih života. Taj je proces detektirao i američki novinar i autor Steven Levy koji je u nedavnom članku nazvanom Može li algoritam napisati bolji novinski članak od čovjeka opisao uspon tvrtke pod nazivom Narativna znanost. Ta tvrtka koristi računalne algoritme u svrhu objavljivanja članaka o (između ostalim) bejzbolskim utakmicama.

Nepogrešivost statističkog računanja te prilagodljivost softvera čine taj program izazovom za moderno novinarstvo zato što dovodi u pitanje temeljne postavke na kojima je ono sazdano – čovjeka kao proizvođača riječi, urednika te izvjestitelja.

Tvrtka Narativna znanost angažirala je tim 'metapisaca', uvježbanih novinara koji su izradili niz šablona. Oni surađuju s inženjerima kako bi uvježbali računala da iz podataka izdvoje različite varijacije, odnosno perspektive utakmice te su time unijeli nemir u ionako krhko povjerenje koje vlada na fiktivnoj opoziciji čovjek-tehnologija.

Na toj se opoziciji dobro može primijetiti cinični fetišizam koji ponekad čovjek gaji spram tehnologije, ali prije svega i spram sebe. Naime, koncept prirode gotovo se uvijek suprotstavlja tehnologiji, gdje prvi označava odmor, izvornost odnosno zaokruženost bića, dok su tehnologiji namijenjeni prefiksi fragmentarnosti, odsustva koncentracije, porobljenosti i utamničenja tijela (ili mesa, kako će biti eksplicirano u znamenitom filmu SudarDavida Cronenberga iz 1996).

Automatizacija pisanja

Spomenuta opozicija, iako nadahnjuje mnoge tehnološke pesimiste već neko vrijeme, još veću opasnost krije u onome što prešućuje jer anulira pojedinčevu odgovornost upućujući na neke više instance funkcioniranja.

Primjerice, neki se možda sjećaju poznate novele argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa iz sredine prošloga stoljeća Vrt razgranatih staza zbog koje je on prozivan i predstavnikom 'književnosti iscrpljivanja', s obzirom na to da su neke njegove novele predstavljale svijet iscrpljenih mogućnosti riječi.

Borgesovo zamišljanje 'Babilonske knjižnice' kao mjesta beskrajnih mogućnosti ukrštavanja riječi kroz nebrojene kombinacije knjiga zapravo tematizira iscrpljenost tiska, najavljujući književnost koja bi bila nelinearna. Riječi rijetko mogu imati tek jednog autora, a Borges se izvrsno igra upravo pitanjima autorstva, značenja i interpretacije onog rečenog.

Mnogi drugi povijesni primjeri pokazuju nam kako preokupacija oko riječi i automatizacije pisanja nije tek anegdota moderne tehnologije, već je ukorijenjena u humanističko shvaćanje mišljenja i interpretacije.

Tehnologija nas ne otuđuje

Što, dakle, nova opasnost automatiziranog novinarstva kroz tvrtke poput Narativne znanosti dijeli s filmom Igra pobjednika i književnošću Jorgea Luisa Borgesa?

Dijeli nužnost shvaćanja da 'automatizacija' nije pojam koji otuđuje pismenog čovjeka, kao što tehnologija ne označava početak procesa otuđenja 'prirodnosti' koja je nekako inherentna čovjeku. Fiktivne opozicije amnestiraju ljude od odgovornosti, pretpostavljajući da je da djelu neka vrsta nevidljivog porobljavanja koje nam onemogućava djelovanje.

No stvar je zapravo razmjerno jednostavna – iako ćemo možda budućnost dijeliti s automatiziranim algoritmima koji će pružati suhoparne podatke o utakmicama ili kakvim drugim događanjima – čovjek nema pravo niti luksuz predati se defetističkoj poziciji potrošenog koncepta. Jer kao u Borgesovim novelama, riječi svoj puni potencijal ne dobivaju svojim postojanjem, već ukrštavanjem s cijelim svemirom drugih riječi, koncepata i misli.

Novinarstvo budućnosti utoliko ne leži više na postavkama 'izvještavanja' (zbilja, nije teško zamisliti strojeve preciznije i točnije od ljudi), već komunikacije, ukršavanja riječi, interpretacije i mišljenja.

Baš kao u Mallarmeovoj pjesmi Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj, svako pisanje je novo bacanje kockica (riječi) koje ne ukidaju slučajnost. Nije li povijest ljudskog napretka bila – neovisno o tehnologiji – upravo to bacanje kockica te snalaženje, iznalaženje i dolaženje do novih spoznaja?

Računala nam ovdje iznova neće odmoći: mogu nam samo pomoći. Preuzimajući neke automatizirane radnje na sebe, možda nas ostave sa zastrašujućim imperativom – onim mišljenja.

248378,243493,222387,219064