U seriji kratkih filmova, poznati fotograf Steve McCurry govori o mudrostima koje je naučio tijekom svoje karijere fotoreportera, koju je pak uspješno proveo u lovu na djela koja će se pamtiti još dugo vremena.
Posvećenosti McCurryja svjedoči i činjenica da je nakon snimke 12-godišnje djevojčice iz Afganistana napravljene 1984. godine nju pokušao naći godinama nakon. 17 godina iza prve fotografije, 2002. je to i uspio te samo potvrdio svoj status nevjerojatnog fotoreportera.
'Ono što je važno za moj posao je pojedina slika. Fotografiram priče na zadacima pa je logično da one moraju biti smislene. No, ono što je najvažnije je da svaka slika samostalno bude istaknuta, s vlastitim mjesto i osjećajima koje budi', piše McCurry na svojoj stranici.
Prvi od savjeta je da se fotografi ne fokusiraju toliko na svoje odredište snimanja, barem ne toliko da propuste prilike koje se pojave na putu do odredišta:
Sljedeći savjet se tiče samih priča. 'Želio sam biti svjedokom tih stvari, biti dio priče', kaže McCurry dodavši da fotografiju valja iskoristiti tako da pomogne ljudima u budućnosti saznati kako je to bilo živjeti sada, u određenom trenutku.
Fotografi se trebaju povezati s pričama do kojih im je stalo. Za najbolje radove potrebna je strast.
Pripreme mogu odmoći fotografu, dovesti do odgode za odgodom. Najbitnije je izaći vani i snimati, pronaći priču i krenuti s njom - posvećenost je iznimno bitna.
Kontakti i odnosi koje fotograf stvara s drugima mogu trajati cijelu karijeru. Njih valja njegovati i potrošiti dovoljno vremena na stvaranje tima...
'Biti u dijelu povijesti, zabilježiti neke trenutke...naučilo me je o toliko toga', rekao je McCurry u filmiću u kojem objašnjava kako ne može zamisliti bolji način življenja od putovanja, snimanja i svjedočenja brojnim stvarima.
Za raditi ono što je radio Steve McCurry potrebno je, naravno, biti Steve McCurry. No, uvid u razmišljanje ovog fenomenalnog fotografa i amaterima i profesionalcima može poslužiti kao nit vodilja - odluče li se potpuno posvetiti tome što rade.
