Otvarajući drugi dio tribine nazvane 'Fizika i metafizika: Higgsov bozon i poslije njega; Gdje su granice znanosti', voditelj je provokativnim uvodom pozvao svoje ugledne goste da se uključe u diskusiju koju je istraživanje 'Božje čestice', kao i njezin neobičan naziv, pokrenulo u medijima i svijetu znanstvenika i teologa te da pokušaju objasniti imaju li znanstvena otkrića ikakve religiozne implikacije.

Znanstvena otkrića nemaju ništa s teologijom

Dr. sc. Vuko Brigljević, voditelj hrvatskog tima fizičara s Instituta Ruđer Bošković koji rade na Velikom hadronskom sudaraču (LHC), javio se prvi za diskusiju objasnivši da se osjeća prozvanim zbog citata koji mu ne pripada. Aludirajući na intervju koji je u srpnju dao za jedan hrvatski portal, ustvrdio je da je zapravo bio krivo protumačen.

'Za ovaj pomalo nesretan naziv Božja čestica odgovoran je jedan fizičar, i to dobar fizičar… No otkriće Higgsovog bozona po meni uopće nema teoloških posljedica', rekao je Brigljević i dodao: 'Ako uzmemo u obzir širi pogled prema kojem čovjek cijeli svijet može gledati kao Božju kreaciju ili ne, mislim da je sasvim razumno u njemu otkriti neku racionalnost koja nadilazi taj svijet. Kao vjernik, ja to prihvaćam i u tome ne vidim nikakvog konflikta. Međutim, iz same naravi fizikalnih zakona - koliko ima prirodnih sila, stvara li se masa putem Higgsova mehanizma ili na neki drugi način - iz toga nikada nećemo moći izvući ni pozitivne ni negativne teološke posljedice', rekao je ugledni čestičar.

Ukor papi Piju XII

Fizičar i filozof znanosti dr. sc. Boris Kožnjak, profesor na PMF-u u Zagrebu, objasnio je da je termin Božja čestica, iako pomalo nespretan, zapravo marketinški gledano vrlo dobro odabran. Prvi naziv, rekao je, trebao je biti Goddamn particle (engl. prokleta ili ukleta čestica) jer je Higgsov bozon znanstvenicima izgledao jako neuhvatljiv.

Podsjetio je da je raspravu o stoljetnom, ali još uvijek aktualnom pitanju odnosa znanosti i religije u svjetskim medijima pokrenuo upravo Krauss kada je u Newsweeku izjavio da je otkriće Higgsova bozona samo još jedna potvrda da znanost ne treba Boga te da ono upotpunjava znanstvenu sliku svijeta.

'S druge strane njemu bio je vatikanski astronom Guy Consolmagno koji je tvrdio suprotno. Oko toga se razvila diskusija', rekao je profesor Kožnjak.

Kako bi bolje ilustrirao različite pozicije s kojih ovom problemu pristupaju znanost i religija, Kožnjak je ispričao jednu anegdotu.

'1951. godine papa Pio XII je u govoru pred Pontifikalnom akademijom znanosti vrlo oduševljeno govorio o hipotezi velikog praska. On ne samo da je u velikom prasku vidio naznaku 'fiat luxa' (lat. neka bude svjetlost), već je čak eksplicitno rekao da je to dokaz Božje opstojnosti. Prijatelj Edwina Hubblea, koji je odgovoran za opažanja da se galaktike međusobno udaljavaju (što je jedna od potvrda velikog praska op. a.), rekao je na to Hubbleu da sada komotno može zatražiti status svetosti, odnosno postupak za izbor u sveca. Međutim, astrofizičar George Gamow je ipak uživao u pažnji koju je Papa posvetio velikom prasku, iako je bio ateist. 1952. u časopisu Physical Review on je citirao Papu u prvoj rečenici u kontekstu hipoteze velikog praska. To je, naravno, u znanstvenoj zajednici onoga doba izazvalo velike rasprave - napadali su ga kako je tako nešto mogao učiniti. Belgijski astronom, svećenik Georges Lemaitres naljutio se na Papu i zatražio audijenciju kod njega. Nakon toga Papa više nikada nije spominjao teoriju velikog praska. Zbog čega? Georges Lemaitres je Papi rekao… da ćemo, ako pogledamo što je povijest znanosti, vidjeti da je ona nepregledno polje preminulih teorija. Dakle, bazirati teološki dokaz, odnosno Boga koji pretendira biti apsolutan, na jednoj hipotezi koja je u ono vrijeme visjela u zraku, ali i na bilo kojoj drugoj hipotezi, prilično je nesigurno. S druge strane, Lemaitres je upozorio Papu na problem koji će nastati ako religija prihvati znanost kao kriterij, a ona potom pokaže da je u kontradikciji s nekim dogmama.'

Znanost sumnja, a dogma ne!

Damir Mikuličić, fizičar i pisac znanstveno fantastičnih novela i priča, naglasio je da u ovakvim diskusijama treba uvažiti činjenicu da postoji vrlo jasna razlika između znanosti i mita, odnosno dogme.

'Znanost stalno sumnja. Sumnja je najveći saveznik i oružje znanosti', rekao je i dodao: 'Znanstvenik uvijek sumnja i stalno traži nove i nove dokaze i opažačke rezultate da potvrdi neku hipotezu. Ako se promatranje ne slaže s nekom hipotezom, on je odbacuje i traži novu. Onoga trenutka kada nestane sumnje, nestaje i prava znanost za razliku od dogme koja se ne dovodi u sumnju', pojasnio je.

Znanost, filozofiju i religiju povezuje samo intuicija

Fizičar dr. sc. Silvio Pallua, profesor na PMF-u u Zagrebu, nadovezao se na Mikuličića dodatno pojasnivši zašto znanost, religiju i filozofiju treba uvijek shvaćati kao odvojena područja te koje su eventualno njihove moguće dodirne točke.

'U znanosti mi idemo empirijom i racionalno pokušavamo objasniti ono što smo opazili ili pak iz logičkih teorija racionalno predviđamo moguću empiriju', naglasio je.

'To širimo dokle možemo... Moramo uvijek polako širiti područje našeg znanja. Njega je sve više i više, no nikada ne znamo sve. Ponekad, kada otkrijemo nešto novo, čini se čak da znamo manje nego prije. Filozofija i religija pokušavaju odgovoriti na cjelovita pitanja u koja znanost već po svojoj metodi ne želi ulaziti. Netko će biti potaknut tim stvarnim misterijem da je svijet spoznatljiv, da je podređen matematičkoj spoznaji; fascinantno je da je to moguće. Nekoga će to navesti na zaključak da iza svega toga postoji smisao i Bog, dok će drugi naći neka druga rješenja. Netko će biti zaprepašten da je u svemiru sve fino podešeno, da konstante prirode ne mogu biti nimalo drukčije jer kada bi bile samo malo drugačije ne bi bilo ni svijeta, ni biologije, ni inteligentnih bića. Netko će na temelju intuicije iz toga zaključiti da postoji Bog, dok će neki drugi poput Richarda Dawkinsa (britanskog evolucijskog biologa ateista op. a.) uskladiti svoja shvaćanja s tom činjenicom', rekao je.

Pallua smatra da je znanost ipak mogla biti korisna filozofiji i teologiji u rješavanju nekih pitanja kao što su, primjerice, rasprave o prirodi vremena i prostora koje je promišljao i Isaac Newton.

'Primjerice, Einstein je pokazao da su prostor i vrijeme povezani, da nemaju apsolutnu vrijednost te pogotovo da su dio sila u prirodi. Možda su i diskusije nakon Galilea pomogle religiji da shvati da Biblija nije udžbenik prirodnih znanosti. Dakle, želim reći da postoji interakcija između ovih područja, no ona je ona više u nekoj intuiciji… Ta su područja ipak posve odvojena', zaključio je Pallua. Prvi dio tribine poslušajte na ovom linku.