Na Petra ste vjerojatno koji put naletjeli u posljednjim minutama televizijskih dnevnika, kada dođe red na vijesti iz 'bolje Hrvatske'; on je, naime, europski prvak u robotici, osvojio je i broncu na svjetskoj razini, a upravo za nekoliko tjedana kreće na novo svjetsko prvenstvo u Japanu. Ni to, dakako, nije dovoljno za dobru priču: Petar je, naime, de facto samouk, a usprkos zavidnim postignućima i dalje se uzda manje-više u se i u svoje kljuse..

'U školi nismo imali informatiku kao izborni predmet jer nije bilo dovoljno zainteresiranih, pa sam krenuo samostalno učiti programiranje preko interneta i knjiga. Za robotiku sam se zainteresirao kada mi je otac kupio prvu Arduino pločicu, pomoću koje se može vidjeti fizički rezultat programskog koda', objašnjava nam Slaviček.

Mic po mic, ušao je u svijet mikrokontrolera i sastavljanja robota za točno određeni cilj, a kada je na Hvar navratio izbornik robotičke reprezentacije Hrvatske Ivica Kolarić, glas se proširio dalje. Potom je uslijedio poziv njegovog današnjeg mentora Zorana Pribičevića, koji je bio oduševljen podatkom da je Petar jedan od tek nekoliko robotičara svog uzrasta koji zna pisati i čitati programski jezik C++.

Auto, trajekt pa autobus do Zagreba

I tako su krenule njegove redovite putešestvije na drugi kraj države: profesori bi ga petkom oslobodili posljednja dva školska sata i majka bi ga automobilom odvezla do Starog Grada, pa dva sata trajektom do Splita, pa prvim autobusom pet sati do Zagreba. Za vrijeme putovanja najprije riješi zaostale zadatke, a potom dizajnira i programira razne igrice i eksperimente. Izdržat će tako valjda još jednu školsku godinu, a onda ga možete očekivati na studiju na zagrebačkom FER-u.

>>> Više na: www.zajednosmojaci.hr <<<

'Jednostavnije mi je ovako, nego da moram mijenjati školu, a i sinkroniziranje gradiva i izostanaka bilo bi noćna mora. Pored toga, na otoku uvijek mogu pronaći mir i razbistriti glavu', iskren je naš glavni junak. Bili smo poprilično sretni što smo ga uopće uspjeli uhvatiti: taman se vratio iz Madrida, gdje je, pogađate, osvojio prvo mjesto na 'Robocup Junioru' i krenuo na dvotjedne zagrebačke pripreme za Japan pod paskom mentora Pribičevića, zajedno s kolegama Branimirom Čaranom, Androm Katanecom i Rokom Paračem. Na tamošnjem prvenstvu ne nastupaju samo srednjoškolci, već i fakultetlije i tvrtke, a njihov projekt ovaj put je kandidiran u kategoriji - nogometa.

Roboti na terenu

Pojednostavljeno rečeno, ekipa će na minijaturno igralište poslati svoja dva robota koji će se natjecati protiv suparnika, po turnirskom principu. 'Lopta je u našem slučaju poseban uređaj koji emitira infracrvene zrake na određenoj frekvenciji, kako bi se olakšalo njeno pronalaženje. Naš robot ima 13 infracrvenih senzora za detektiranje lopte uz četiri ultrazvučna senzora, osam reflektivnih IR senzora i IMU koji mjeri pokrete i rotaciju robota, kako bi se preciznije pokretao. Koristimo četiri jako brza motora s omnidirekcionalnim kotačima, koji omogućavaju da se kreće u svim smjerovima. poluvrijeme traje deset minuta, a samo natjecanje je organizirano po sistemu lige, što znači da nema ispadanja nego se zbrajaju bodovi i gol razlika', opisuje izazov koji ga čeka na drugom kraju svijeta.

I kako to obično biva, Petar je ponovno ostao sam: do Japana bi se zajedno s kolegama trebao dobaciti vlastitom snalažljivošću - odnosno, prevedeno, roditeljskim novcem. Druga hrvatska ekipa uspjela je pronaći sponzore koji će priložiti barem nešto, njih četvorica - baš ništa.

Želite li ih pronaći, potražite njihovog mentora Pribičevića: on će ih idućih tjedana 'drilati' po dvanaestak sati dnevno. Ništa plaža, ništa kupanje, samo rad stvara dobre robote.

I prvake.