Hrvatskoj je znanstvenoj javnosti poznato da su neki od vodećih ljudi CMJ-a, prije svega prof. dr. sc. Matko Marušić, donedavni dekan Medicinskog fakulteta u Splitu i njegova supruga prof. dr. sc. Ana Marušić, pročelnica Katedre za istraživanja u biomedicini i zdravstvu na istome fakultetu, do jučer glavna urednica CMJ-a, već duže vrijeme upozoravali da su izloženi pokušajima utjecaja na uređivačku politiku, međutim, ova je odluka ipak iznenadila čak i najupućenije.

O nastojanjima da se promijeni sporazum fakulteta i časopisa, koji su urednici CMJ-a doživjeli kao pokušaj da dekani dobiju veći utjecaj na njegovo uređivanje, pisao je i ugledni svjetski časopis Science. Dr. Ana Marušić žalila se da su je vlasnici CMJ-a, četiri hrvatska medicinska fakulteta, u jednom trenutku pokušali smijeniti uz obrazloženje da nikada nije bila službeno izabrana za glavnu urednicu, no ta je odluka kasnije povučena. Mediji su opširno izvijestili i o tome kako je za profesora dr. Matka Marušića bilo traženo psihijatrijsko vještačenje te da je bio disciplinski gonjen zbog nastupa u medijima u kojima je određene strukture na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (MEF) optužio za korupciju.

Marušić je tada ustvrdio da je riječ o pritisku na njega i CMJ jer je u njemu kao urednik objavio dokaze o plagiranjima prof. Asima Kurjaka te jer je u drugim medijima ukazivao na korupciju na MEF-u.

Pokušali smo kroz intervju s dr. Anom Marušić doznati što je nju, ali i cijeli njezin tim navelo na ovakav neočekivani korak.

Koji su razlozi kolektivnog otkaza u jednom od najuglednijih hrvatskih znanstvenih časopisa?

Nakon dvadeset godina rada nema velike koristi govoriti o problemima. Javnosti, i domaćoj i međunarodnoj, već su poznati pokušaji promjene sporazuma na prijedlog jednog od četiri vlasnika - četiri Medicinska fakulteta, kao i trajna borba za uredničku neovisnost. Kao što sam napisala u ostavci, uređivanje CMJ-a za mene je izgubilo stvaralački žar – kad morate napisati barem tri dopisa objašnjenja za nabavu važnih materijala za razvoj časopisa, kao što je članstvo u bazi gdje provjeravamo izvornost zaprimljenih članaka, teško je održati entuzijazam koji ima urednik-volonter. Naime, ja za svoj rad na CMJ-u nisam primala nikakvu plaću. Znanstvenici su željni znanja, izazova, smjelog leta u novo. Nažalost, meni je kao uredniku let bio ograničen, a istodobno je toliko novih izazova u znanstvenom izdavaštvu!

Svojim kolegama u uredništvu nisam sugerirala da daju ostavku, predstavila sam im viziju onoga što bi CMJ mogao napraviti kao novi i smjeli iskorak od malog opće-medicinskog časopisa koji je dosegao realni vrhunac. No većina kolega željela je otići: bili smo izvrstan tim i vrijeme je možda za neki drugi, koji će bolje odgovarati hrvatskoj znanstvenoj zajednici.

Ima li to kakve veze i s vašim odlaskom u Split?

Nema. Službeno izdanje našega časopisa za svjetsku znanstvenu zajednicu je ono elektroničko i većina poslova oko časopisa su elektronički. Komunikacija s bibliografskim bazama je elektronička i sve podatke tako šaljemo, uključujući i elektroničku pohranu cijeloga teksta u digitalnoj knjižnici PubMed Central. Dapače, nakon 20 godina rada, tek mi je splitski fakultet, tj. tadašnji dekan prof. Stipan Janković, olakšao urednički posao smanjenjem nastavne obveze, tako da sam redovito mogla dolaziti u uredništvo u Zagrebu i voditi izdavanje časopisa i sve druge aktivnosti u časopisu, posebice njegovu međunarodnu aktivnost. S kolegom prof. Ivanom Damjanovim, su-urednikom iz SAD-a, bez problema se komuniciralo u svim uredničkim poslovima.

Recite nam nešto o CMJ-u. Tko ga je utemeljio i kada te kako se razvijao?

CMJ je osnovala skupina znanstvenika sa svih medicinskih fakulteta u Hrvatskoj, ratne 1991. godine. Želja nam je bila pokazati da i mala zemlja može napraviti dobar časopis. Prvi glavni urednici bili su prof. Matko Marušić i prof. Mate Granić, ondašnji dekan zagrebačkog fakulteta. Ja sam radila u uredništvu, a kad je prof. Granić otišao u politiku, imenovana sam za glavnog su-urednika te smo suprug i ja razvili časopis učeći od naših kolega iz uglednih međunarodnih časopisa. Možda će nekome zvučati čudno da su supružnici urednici, no to se pokazalo uspješnim baš u međunarodnim časopisima, od bračnog para Susanne i Robert Fletcher iz Annals of Internal Medicine do nama možda poznatijeg para Patricije i Paška Rakića, koji su osnovali i zajedno uređivali neuroznanstveni časopis Cerebral Cortex. Mi smo s našim mladim kolegama urednicima izgradili CMJ od malog časopisa sa znanstvene periferije do časopisa respektabilnog međunarodnog ugleda. Ova tvrdnja nije samohvala jer je potvrđuju činjenice: i ove godine CMJ ima najveći čimbenik odjeka (1,5) od svih hrvatskih časopisa kojima se ta mjera znanstvene citiranosti i vidljivosti službeno mjeri.

CMJ je, kažu, bio više od časopisa – bio je edukacijski projekt koji je izdavao knjige i organizirao predavanja i radionice. Navodno su vam onemogućene neke aktivnosti na tom području?

CMJ smo izgradili kao širi projekt podizanja kvalitete znanstvenog izdavaštva u hrvatskoj medicinskoj znanosti. Radeći s autorima, vidjeli smo da nedostaje vještina pisanja i prikazivanja znanstvenih rezultata te smo razvili edukacijske intervencije, od obveznog predmeta za studente medicine, do tečajeva trajne izobrazbe, radionica za urednike i međunarodne Ljetne škole znanstvene komunikacije. Dok je fakultet u Zagrebu premjestio studentski predmet na više godine, kad je po međunarodnim iskustvima kasno za djelotvornu edukacijsku intervenciju, u Splitu smo predmet vertikalizirali i osuvremenili sadržajima kritičkog promišljanja i medicine utemeljene na dokazima. Tako im dajemo vještine i kompetencije navedene u zakonu o reguliranim profesijama prema europskim odredbama – da doktor medicine ima odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka.
CMJ svoj uspjeh može donekle zahvaliti i temama koje je obrađivao, od ratnih i mirovnih, preko javnozdravstvenih do forenzičnih i populacijsko genetičkih. Objavljivali smo i kolumne znanstvenika iz cijeloga svijeta, koji su kasnije sabrani u knjige. Posebice sam ponosna na naš doprinos stvaranju hrvatskog ureda udruge Cochrane Collaboration, koja se bavi izradom sustavnih pregleda kao smjernica za kliničku praksu. Naš znanstveni novak iz CMJ-a, dr. sc. Dario Sambunjak, sad je međunarodno uspješan direktor hrvatskog ureda Cochrane.

Djelatnici CMJ-a ističu da se u časopisu dosta ulagalo u znanstveno-istraživačku čestitost. Kakva su bila vaša iskustva?

U CMJ-u smo prenijeli međunarodna rješenja za etička pitanja, posebice u suradnji s uredom za znanstvenu čestitost američkog ministarstva zdravstva. Učili smo od njih i kao prvi medicinski časopis u svijetu uveli mjesto urednika za istraživačku čestitost prije točno deset godina. Bio je to prof. Mladen Petrovečki s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Kasnije je prof. Petrovečki kao pomoćnik ministra znanosti uveo obvezu da svi znanstvenici, po ugledu na međunarodnu praksu, prilikom prijave istraživačkog projekta potpisuju i izjavu o svojoj etičkoj odgovornosti za istraživanje. Potaknuli smo i osnivanje nacionalnog tijela koje bi bilo odgovorno za promicanje znanstvene čestitosti i rješavanje slučajeva znanstvene prevare. I u tom slučaju međunarodna i domaća javnost mogla je pratiti probleme nas kao urednika i sudbinu Odbora. Odbor se predloženim zakonima o znanosti ukida, premda je časopis Nature o hrvatskom iskoraku u znanstvenoj čestitosti pisao kao o jedinstvenoj i pozitivnoj praksi u Europi, gdje ni veća i uređenija sveučilišta od hrvatskih obično ne mogu i ne žele rješavati slučajeve znanstvene prevare.

Kako ste formirali i širili svoj tim?

CMJ je doista bio tim - naša je ideja bila da urednik treba svoj rad u časopisu voditi kao znanstveni projekt, tako da istražuje urednički posao. U tome smo doista bili uspješni, odgojili smo nekoliko izvrsnih mladih znanstvenika koji sada imaju prepoznatljive međunarodne publikacije. Našom je inicijativom uvedena i praksa javnog natječaja za novačka mjesta u hrvatskim znanstvenim časopisima. Mislim da je takav poticaj časopisima barem dijelom zaslužan za nedavni napredak hrvatskih časopisa u međunarodnoj vidljivosti: ove godine 45 hrvatskih časopisa ima službeni čimbenik odjeka. Danas je dobivanje znanstvenih novaka ograničeno, no mi smo sada svoje istraživačke aktivnosti prenijeli na europsku razinu u okviru FP7, najkompetitivnijeg projekta u kojem EU financira znanost.

Osjećate li zasićenje nakon toliko godina uređivanja i koji su vam sada planovi?

Već sam rekla da znanstvenici vole slobodan let u izazove. Meni je let s CMJ-om bio ograničen, pa sam se stoga odlučila za slobodnije nebo za novi izazov: pokretanje međunarodnog znanstvenog časopisa s kolegama iz Velike Britanije.

Moji kolege iz nacionalnog Povjerenstva za izdavaštvo i ja smo davno predlagali da Hrvatska treba ne samo poticati hrvatsko znanstveno izdavaštvo pomoću postojećih potpora, nego da treba imati posebne, iznimno kompetitivne projekte kojima bi neki časopisi mogli postati hrvatski strateški proizvodi u međunarodnoj zajednici. Naš se prijedlog nije prihvatio. CMJ ima takav potencijal i nadam se da će takav projekt jednog dana postati stvarnost za njega i druge vrsne hrvatske časopise.