Kada je mlada Amerikanka Amanda Hocking 2010. godine krenula tipkati na svom kućnom računalu, koristeći dokolicu u svrhu koju bi oni nostalgični za vremenima koja nikad zapravo nisu nestala opisali kao plemenitu, zasigurno se nije nadala da će tek jednu godinu kasnije s romantično-vampirskom trilogijom 'Moja krv odobrava' zaraditi prvi milijun dolara. Poletna bivša zaposlenica staračkog doma jedna je od začetnica ludila samostalnog objavljivanja u digitalnoj sferi.

Ta će ekskurzija 'veća od života' nekima predstavljati kraj puta koji su još krajem prošlog stoljeća zagovarali ljudi poput profesora Jeremyja Butlera sa Sveučilišta u Arizoni. Vidjevši prednost u formatima poput danas već temeljnog .pdf-a (Portable Document Format), Butleru je digitalno samoobjavljivanje predstavljalo čin dokidanja jaza između autora i čitatelja (za koji je najčešće okrivljavan distributer/izdavačka kuća). Napisati, opremiti i distribuirati knjigu brže, bolje, šire i jeftinije nego ikad prije mnoge nije ostavilo ravnodušnima.

Pojavljivanje i strmi uzlet elektroničkih čitača knjiga je u proteklih nekoliko godina revitalizirao ideju digitalne literature. No, dok su se jedni odlično snalazili, otkrivši da u toplini svog doma mogu otiskivati riječi na ekran da bi ih potom izravno ponudili čitaocu poput gorespomenute Hocking, drugi su se vrlo brzo prizemljili. Autoricu 'ljubića' Nyree Belleville može se svrstati u potonje, nakon početnog uspjeha, doživjela je sudbinu otkazivanja ugovora s izdavačkom kućom. I tisuće drugih autora odjednom su se našli u toj priči, shvativši kako je obećavajući svijet Amande Hocking vrlo dalek i neizgledan, neovisno o platformi na kojoj se piše. Navala mladih i neafirmiranih pisaca koji su svoju sreću odlučili potražiti u digitalnim prostranstvima elektroničkog samoizdavaštva nije stvorila društvo pismenijih i literarno 'gladnijih' individua. Dapače, u ovom ekstatičnom naletu da se samoobjavljuje elektronički, izronile su stotine tisuća novih digitalnih knjiga za koje gotovo i nema čitaoca jer nisu vidljive.

Proteklih mjeseci nešto su uočljiviji članci, studije i knjige koje pokušavaju kontekstualizirati fenomen digitalnog izdavaštva onkraj tehnološke perspektive. Primjerice, članak škotskog autora i kolumnista Ewana Morrisona naslovljen 'Mjehurić elektroničkog samoizdavaštva' koji je krajem siječnja objavljen u britanskoj novini The Guardian problematizirat će tendencije koje nisu nove, a tiču se pismenosti u doba elektroničkih 'strojeva'.

Morrison će primijetiti kako rasprave o knjigama danas ne mogu biti sasvim ozbiljne ukoliko ne uzmu u obzir sve veću tendenciju digitalnog objavljivanja koje u nekoj mjeri mijenja navike ne samo čitatelja, već i izdavačke industrije. Iako će autor zauzeti možda odviše krutu poziciju, analizirajući tržište knjiga kroz teorijski ključ poznatog američkog ekonomista Hymana Minskyja, ne obazirući se dovoljno na društvenu komponentu redefiniranja izdavaštva, njegova su promišljanja vrlo instruktivna. Primjerice, u recentnoj izdavačkoj zbrci u kojoj gotovo svatko može nešto objaviti, Morrison će detektirati jednu važniju komponentu – tržište elektroničkih čitača knjiga.

U konstelaciji unutar koje autori bivaju manje plaćeni za svoj rad, nudeći digitalne romane za nekoliko dolara (ne bi li se natjecali s već spomenutim novim samoizdatim autorima), izdavačka industrija nalazi spasonosni okvir za djelovanje: nudeći nikad jeftinije romane, njezina slamka spasa biva pronađena u elektroničkim čitačima knjiga koji koštaju nekoliko stotina eura, a za Morrisona nadopunjuju procjep koji se stvorio mogućnošću digitalnog samoobjavljivanja.

Iluzija, dakle, unutar koje kupujemo nikad jeftiniju literaturu razbija se na nekoliko razina. Na prvoj razini, kupovina elektroničkih čitača knjiga trenutno predstavlja značajno ulaganje (rijetki uređaji stoje ispod tisuću kuna, dok je neka srednja cijena bliža dvije ili tri tisuće kuna).

Za takvo ulaganje mogli bismo kupiti na desetine 'pravih', materijalnih knjiga. Na drugoj razini, niska cijena knjiga koju autor spominje vrlo je dvojbena ili, u najblažoj varijanti, odnosi se samo na nove (manje poznate) autore. Ukoliko posjetite vjerojatno najveću legalnu knjižnicu digitalnih djela na internetu, Amazon, i potražite cijene digitalnih knjiga, vidjet ćete kako su često jednake kao i one tvrdih ili mekih korica. Tako će 'Sanjaju li androidi električne ovce?' P. K. Dicka stajati 10 dolara u digitalnom, a 11 dolara u papirnom izdanju. Larssonov će roman 'Djevojka koja se igrala vatrom' stajati 10 dolara, dok će digitalna verzija biti čak i skuplja nekoliko centi. Takav razvoj događaja se zasigurno razlikuje od optimističnih Butlerovih stajališta i njemu sličnih. Iako su knjige popularnije no ikad, a prednosti digitalnog formata (distributivnost prije svega) očite, ekonomija koja prožima tržište literarnog svijeta nije se sklonila pred navalom utopijskih ideja ekvivalencije u potencijalno egalitarnom svijetu mrežne razmjene.

Dapače, za Morrisona će ekonomija koja izrabljuje one koji rade za najmanje naknade u sferi digitalnog izdavaštva procvjetati. On će se pozvati na koncept koji je popularizirao Chris Anderson – ekonomiju dugog repa – ne bi li objasnio princip po kojem tržište ne ovisi samo o 'blockbusterima'. Novo tržište, za njega, uspijeva upravo zato što je dovoljno prodati malo proizvoda ogromnog dijapazona autora. Kako će Morrison pojasniti, s pet milijuna novih samoobjavljenih autora koji prodaju po 100 knjiga, Amazon je prodao 500 milijuna jedinica, iako je svaki autor, koji je morao srezati cijenu na 99 penija, zaradio samo 99 funti nakon jednogodišnjeg rada.

Dakle, iako izvješća pokazuju da prodaja knjiga u papirnatom izdanju opada – za čak 54,3%, a prodaja e-knjiga pobjedonosno raste za 138%, veliko pitanje ostaje visjeti u zraku – postoji li nešto što bismo mogli nazvati digitalnom revolucijom ili čak, propašću tradicionalnog izdavaštva? Možda se na to pitanje može dati odgovor anegdotom u kojoj najprodavanija knjiga postaje upravo ona o smrti knjige. Digitalno samoobjavljivanje, praksa u kojoj mi kontroliramo put knjige od njezina začeća do distribucije, trenutno je tek sjena srednjostrujaškom izdavaštvu (bilo ono tiskano ili digitalno putem preskupih Kindle formata). Amanda Hocking, paradigmatski primjer uspjeha e-izdavaštva, koja je zaradila 2,5 milijuna dolara od prodaje svoje knjige, uspjeh duguje nemalim dijelom onomu što industrija zove 'nošenje na leđima' uspjeha središnje struje.

Bez 'Sumrak sage' i popularizacije tinejdžersko-romantičnog horora, dvojbeno je bi li Hocking imala uporište u industriji i bi li mnogi ljudi koji joj nisu internetski prijatelji kupili njezin roman 'Moja krv odobrava'. Ona je time od nezavisne vjesnice novog doba digitalnog izdavanja postala protagonistica srednjostrujaške književnosti – s ogromnim predujmovima za pisanje koje prima ona se vraća modelima tradicionalnog izdavaštva. Revolucionarna tehnologija biva ukroćena dominantnom ideologijom čim stupi u diskurs popularne/masovne kulture. Put koji je započeo pisanjem blogova i spoznajom da se može stvarati i zaraditi mimo izdavačkih divova danas je djelomično obeshrabren puknućem mjehurića koji nam je govorio da svi imamo istu šansu na internetu koji svojom distributivnom prirodom u teoriji ne diskriminira. Amanda Hocking potpisala je ugovor sa St. Martinsom o ponovnom izdavanju 'Trylle trilogije', povukavši s interneta jeftine digitalne primjerke do tog dana, kada će izaći ponovno i u tiskanom obliku.

To je možda i konačni čavao u lijesu ideje kako će nas digitalna revolucija učiniti egalitarnima i neovisnima – činjenica da uspjeh još uvijek predstavlja trenutak kada nas 'prava knjižara' izda perverzno je obrnuće utopijskih stremljenja. Po svemu sudeći, u ekonomiji današnjeg kapitalizma, digitalne će stranputice stvaranja ostati tek margina dominantnim oblicima funkcioniranja. Donekle otupljene oštrice, takvim stremljenjima ostaje nada da će funkcioniranjem stalno biti smetnja ustaljenom modelu koji preferira industriju naspram autora.