Next gen je konačno postao new gen. Zvuči komplicirano ako ne pratite konzole ili tržište hardvera, znamo. Pojednostavljeno, to znači da su konzole nove generacije dovoljno 'stare' da ih ne nazivamo zadnjim krikom tehnologije. Ovo je doista dobro, uzmemo li u obzir kako smo do nedavno samo govorili o tome koja nova platforma, bio to Xbox One ili PlayStation 4, ima bolju grafiku i jači hardver.

Danas smo toliko zasićeni foršpanima prekrasnih novih igara da doslovno ne možemo a da prestanemo pričati o toj prokletoj grafici. Sve igre nove generacije, budimo iskreni, izgledaju super ako su imale budžet veći od dva milijuna dolara. To je životna činjenica. Ako radite igru od 20.000 dolara a grafika u njoj je fenomenalna, onda ste ili vi umjetnik/dizajner ili mama dok vam kuha ručak gleda zBrush tutoriale.

Poanta je da grafika polako počinje padati u drugi kadar. Ako čitate Gamereport neko dulje vrijeme, sigurni smo da znate naše generalno stajalište oko te tematike. Grafika nije toliko bitna koliko igrivost, priča, tema, dizajn i sve finese koje običnu lijepu igru pretvaraju u kultni naslov koji ćete igrati i prijateljima prepričavati godinama. Međutim, što ako je grafika glavna metoda prodaje?

Lako je nama kao kupcima govoriti o stvarima koje nas oduševljavaju u igrama. Pitanje je koliko je teško developeru prodati igru koja ne liči na ništa? Da, uvijek možete spominjati naslove poput Thomas Was Alonea, no morate biti svijesni kako se prije svega radi o nezavisnom developeru - kadru koji doista ne nastoji biti na čelu next gena. Realno, ovdje uopće nije priča o njima. Next gen nikada nije bio vezan uz 'indie'. Next gen je Bloodborne, Far Cry 4, Call of Duty. Next gen su bolno predvidive igre poput Battlefield Hardlinea i Assassin's Creeda.

Mislim, uvjeren sam kako velikom broju čitatelja nije jasno na što se gejming sveo. Imate igru za koju točno znate kako će izgledati, te čije mehanike znate prije nego što je izašao prvi trailer. Ljudi moji, nadate se i radujete igrama koje ste igrali prošle godine. Ili godinu dana prije toga. Realno, nije to ni toliko odvratno - ako povučete analogiju s hranom, recimo. Svako malo vam dođe da pojedete omiljeno jelo, zar ne? Isto možete reći i za igre. Da budem jasan, ovdje ne govorim o žanrovima, nego o konkretnim nastavcima

Na što se možemo osloniti ako, kao što smo rekli, svi developeri pričaju kako novi PlayStation ili Xbox jedva vuku njihove grafički nabrijane igre? Ili još bolje, čekam tren u kojem svi kreću svoje igre pretvarati u sandboxove. Realno gledano, jedini naslovi koji ubiru smiješno veliku količinu novca, a nisu pucačine iz prvog lica su igre sa sandbox elementom. I naravno, svi...ali baš SVI moraju reći kako traju stotinu sati. Mislim, realno...koga briga za igre koje možeš završiti za pišljivih petnaest sati. Ako radiš nešto kak' spada, ima da traje bar mjesec dana. Ono što s radošću očekujem je prva videoigra koja na omotu ima napisano točno koliko minuta i poligona dobivate po potrošenoj kuni.

Međutim, to uopće nije poanta. Poanta je da nam na kraju ove zbrke preostaje procjenjivati igre po dobroj staroj grafici, jer igrivost i mehanike ostaju iste. Sve 'velike' igre imaju sandbox elemente, apsolutno sve su dvaput veće od najljuće konkurencije, te u konačnici - sve su više manje već viđene.

Poanta svog ovog prigovaranja je zanimljiva spoznaja kako igre sve više i više moraju igrati na prvi dojam. Niti jedna nije toliko dramatično drukčija od prošlogodišnje edicije da bi uzbuđenje igrača mogla graditi zadovoljavajućom brzinom. Predstavljanje igre gejmerima sve više će ličiti na intervju za posao. Prvi dojam je bitan - nakon toga je teško probiti led. I žalosna činjenica je kako u velikoj većini slučajeva visokobudžetne igre MORAJU biti lijepe. Ili to ili moraju imati ogroman svijet.

Možda je ovo sve jedna vrsta trenda. Možda će grafika jednog dana pasti u drugi kadar pri reklamiranju novih naslova. Okrutna činjenica je da ako danas želite da vam igra uspije, bolje vam je da ostavite fantastičan prvi dojam. A za prvi dojam vam, vjerujte nam, neće biti potrebno predstavljanje dubokog skill treeja, već poligoni, shaderi i dinamika.

Za sada, na žalost, jedini scenarij u kojem grafika pada u drugi kadar je postizanje 'grafičkog plafona', no iskreno - svi smo više nego svjesni kako taj trenutak nećemo dočekati tako brzo. Možda je došlo vrijeme da se suočimo s činjenicom kako je 'nova generacija' analogija za grafički hardver. A najbolja 'ziheraška' metoda reklamiranja tog hardvera su stare ideje umotane u nove naslove. Na nama je jedino odlučiti hoćemo li ga kupiti ili nastaviti razmišljati o idiličnom svijetu u kojem broj poligona ili sati gameplaya nije temeljni razlog zbog kojeg bismo nešto kupili