Znanstvenici već desetljećima raspravljaju o tzv. teoriji panspermije prema kojoj je život na Zemlju mogao doći iz svemira na meteoritima ili na kometima
No malo tko je do sada pokušao ozbiljno odgovoriti na pitanje je li panspermija mogla ići u suprotnom smjeru, odnosno je li se sa Zemlje život mogao proširiti svemirom?
Ova ideja nije nova, međutim, Tetsuya Hara s Kyoto Sangyo Universityja u Japanu i njegovi kolege prvi su put izračunali da je takvo što sasvim moguće.
'Jedini planet za koji pouzdano znamo da ima život je Zemlja', napisali su autori u svojem izvješću predstavljenom na stranicama arXiva. 'Stoga bi Zemlja mogla biti vjerojatan izvor za sijanje života po drugim planetima.'
Znanstvenici smatraju da bi mikrobi imali najviše šanse preživjeti putovanje do drugih svjetova kada bi u svemir bili lansirani na stijenama. Ranija istraživanja pokazala su teoretski da bi udar golemog meteorita mogao izbaciti na tone Zemljina materijala u Sunčev sustav.
U svojem novom izviješću Hara i njegovi kolege analizirali su najveći poznati udar asteroida u povijesti – onaj koji je prije 65 milijuna godina prouzročio izumiranje dinosaura. To tijelo promjera 10-ak kilometara težilo je više od trilijun tona, a na Zemlji je moglo iskopati iste tolike količine tla. Tim je izračunao koliko je tih zemaljskih tvari moglo završiti na najgostoljubivijim tijelima poput Saturnova mjeseca Enkelada ili Jupireove Europe ispod čijih bi ledenih površina moglo biti živih organizama. Pod određenim okolnostima čak 300-tinjak kamenova moglo je završiti na Europi, 500-tinjak na Enkeladu, a još više moglo ih je stići do Marsa.
'Iako nije jasno kako bi kamenje ušlo ispod ledene kore oceana Enkelada i Europe, postoji velika vjerojatnost da bi se mikroorganizmi sa Zemlje prilagodili i rasli ondje', napisao je japanski tim.
Prema novom modelu neki su izbačeni materijali mogli stići čak do planeta obližnjih zvijezda poput Gliesea 581 koji kruži u orbiti crvenog patuljka udaljenog 20-ak svjetlosnih godina od nas. Novije studije pokazale su da se Gliese kreće u zlatnoj zoni u kojoj temperatura nije ni preniska niti previsoka za postojanje tekuće vode i održavanje života.
Znanstvenici još ne mogu biti sigurni bi li mikrobi preživjeli tako dugo putovanje, no pokazalo se da maleni višestanični organizmi tandigrade i krpelji odlično podnose vakuum pa čak i jaka zračenja.
