Godinama su postojala samo dva načina kako su astronomi mogli vidjeti udaljene svjetove u Sunčevom sustavom: pomoću moćnih teleskopa ili slanjem svemirskih letjelica u pustoš i tminu svemira kako bi ih snimile izbliza.

Sad imaju i treću mogućnost: vizualizaciju podataka.

Novi program Worlds Beyond Earth u planetariju Hayden u American Museum of Natural History u New Yorku (SAD) prikazuje slike  nastale korištenjem podataka tijekom 50 godina svemirskih misija, prikupljenih pomoću robotskih sondi, teleskopa i simulacija u superračunalima američke svemirske agencije NASA-e, Europske svemirske agencije i Japanske svemirske agencije od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

I drugi američki planetariji, poput Adlera u gradu Chicagu, koriste vizualizaciju podataka oslanjajući se na istraživanja planetarnih orbita, mapa površina i lokacije svemirskih letjelica.

Tako su, primjerice, podaci lunarnog modula Falcon - korištenog tijekom misije Apollo 15 - pomogli pri kreiranju slike Mjesečeve površine.

Falcon je na površinu Mjeseca doveo astronaute Davida Scotta i Jima Irwina. Tamo su koristili prvi mjesečev rover.

Za sliku površine Marsa korištene su mape visoke razlučivosti koje su napravile NASA-ine letjelice Mars Reconnaissance Orbiter i Mars Global Surveyor, kao i ESA-in Mars Express.

Crveni je planet nekad bio prilično nalik Zemlji, s obiljem vode i kativnim vulkanima. Ali, jezgra planeta ohladila se tek 500 milijuna godina po formiranju, zbog čega je Marsovo magnetno polje oslabilo. Bez zaštite od solarnih vjetrova Marsova atmosfera isparila je u svemir.

Između 1989. i 1994. godine NASA-ina misija Magellan istraživala je površinu Venere. Tada je otkriveno kako je taj planet također bio nalik Zemlji, ali sad ima površinu toliko užarenu da se na njoj topi olovo. Također je ostala bez zaštitnog magnetskog polja.

Cassini je bila jedna od NASA-inih i ESA-inih najambicioznijih misija. Svemirska letjelica obišla je Saturn 294 puta, istražujući prstenove i mjesece koji okružuju taj planet tijekom 13 godina.

Tako je otkriveno kako mjesec Enceladus ispušta stupove vode u svemir, što je bio pokazatelj kako ispod ledene površine ima ocean tekuće vode, a i doznali smo kako se Saturnovi prsteni stalno mijenjaju te kako su puni mjeseca veličine kuće, nastalih od svemirske prašine.

Proces nastanka tih minijaturnih svjemirskih tijela usporediv je s nastankom svih osam planeta u Sunčevom sustavu prije 4,5 milijardi godina.

Cassini je također nosio sondu Huygens, koja se spustila na površinu najvećeg Saturnovog mjeseca Titana. On ima gustu atmosferu, ali je prehladan za tekuću vodu već su njegova jezera i kiše od tekućeg metana.

Vizualizacija podataka otkrila je i površinu Jupiterovog mjeseca Ia, gdje su vulkani toliko moćni da ih je moguće vidjeti teleskopom sa Zemlje.

Letjelica Voyager I je tijekom 1979. snimila Io, otkrivši kako je taj mjesec vulkanski najaktivnije tijelo u Sunčevom sustavu. Njegovi vulkani izbacuju lavu na desetke kilometara u svemir, a površinu prekrivaju jezera lave.

Pomoću podataka iz misije Galileo dobili smo bolji uvid u Jupiterovo magnetsko polje. Najveći planet u Sunčevu sustavu sastoji se od vrelog tekućeg metalnog vodika koji se okreće oko stjenovite jezgre, stvarajući moćno magnetsko polje. Jedno takvo polje pronađeno je i na Jupiterovu mjesecu Ganimedu.

Tijekom 2014. godine ESA-ina robotska sonda Rosetta sletjela je na komet 67P/Churyumov-Gerasimenko, širok tek nekoliko kilometara, koji je u tom trenutku bio udaljen od Zemlje gotovo 600 milijuna kilometara od Zemlje.

Na njemu je našla smrznutu vodu, prašinu i aminokiseline, temeljne sastojke potrebne za nastanak života, piše Business Insider.