Nakon tužne priče o svježem mlijeku koje se u Njemačkoj može naći već za 3,7 kuna po litri, evo i male komparativne balade o kruhu. Kruh se kod naših prijatelja sa sjevera smatra jednim od najskupljih osnovnih namirnica, no i uz takvu reputaciju, praktički košta isto ili manje nego u Hrvatskoj
E, da je studeni 1923., a ne 2011. pa da se možemo pohvaliti kako je kruh kod nas super jeftin, jer je u to doba u Berlinu koštao ni manje ni više nego 201.000.000.000 maraka. No njemačka hiperinflacija - kada su ljudi donosili kući svoje plaće u kolicima zbog količine novčanica, a i ulični lopovi bi redovito krali kolica i papirnatu hrpu ostavljali na cesti - daleka je povijest. Nijemci su odonda izrazito senzibilni na opasnost inflacije koja se traumatski urezala u germansku kulturu i čine sve ne bi li je držali pod kontrolom. Da se više nikada ne ponovi situacija da ljudi moraju prodavati kuće ne bi li se prehranili, u Njemačkoj je danas kvaliteta života bez premca najbolja u čitavoj Europi. Prevedeno u jezik znamenki: na hranu Nijemci troše 11,7 posto svoje plaće. Hrvati 39,5
Sve bismo još možda bili skloni pripisati višestruko većim plaćama, međutim letimičan pregled cijena u samoposluživanjima u Berlinu govori nešto drugo. Većina artikala košta kao i kod nas. Pisali smo o senzaciji usporedbe cijena mlijeka u Njemačkoj i Hrvatskoj, a i kruh je prilično slikovit primjer, pogotovo ako uzmemo u obzir to da se, u usporedbi s inim živežnim namirnicama, smatra jednim od najskupljih proizvoda.
A što kažu cijene? Pa kažu da je 1.250 grama raženog kruha 0,89 eura, ili 6,6 kuna. Kila bijelog je euro. Pola kile kruha sa sjemenkama na bazi slada 0,90 eura. Dakako, postoje i oni od dva do da i pol eura. No to je upravo cijena koju biste platili i u Hrvatskoj, s tom razlikom što je berlinska prosječna plaća oko dva i pol puta veća od one hrvatske. Tek ove godine neka su samoposluživanja kod nas uvela ekstremno niske cijene kruha, od tri ili četiri kune za pola kile. Naravno, isključivo polubijelog. Pa čak nas i tu Nijemci gaze. Spomenuti raženi kruh u Berlinu stoji 2,64 kune za pola kile
Slažemo se, Hrvatska se ne može mjeriti sa subvencijama Europske unije za poljoprivredu i, bez obzira na mukotrpne prilagodbe u kojima će nastradati neki manji ili srednje veliki proizvođači kod nas, činjenica da Hrvati prosječno izdvajaju skoro 40 posto budžeta za hranu ne može biti cijena za održavanje poljoprivrednog sektora. Poanta državnih subvencija jest ta da idu iz proračunske kase, a ne izravno iz džepova građana.
Ima još jedna kulturološka karakteristika njemačke nacije koja podmazuje stvari. Naime, Nijemci ne pate toliko na etablirane brendove i ne kupuju društveni status preko vrećica iz dućana. Potvrđuje to i statistika koja kaže da su pri vrhu liste zemalja u Europi po kupnji artikala s markom trgovačkog lanca (čine preko 30 posto ukupnog profita samoposluživanja). Najviše ih cijene Španjolci (skoro 40 posto), potom Nizozemci, Nijemci pa Britanci. Među zemljama EU-a koje od njih većinom zaziru su, očekivano, Talijani, što se može djelomice pripisati izuzetno jakoj mreži malih proizvođača, a djelomice mentalitetu 'bling-bling', o kojemu ponešto znamo i u domovini. Šećer za kraj, nutricionistička istraživanja u Njemačkoj pokazala su da proizvodi pod etiketom trgovačkog lanca i s niskom cijenom imaju uglavnom istu kvalitetu kao i oni dvostruko skuplji.
Istina je da je Berlin vjerojatno najjeftiniji glavni grad zapadne Europe, no omjer plaća i cijena isti je kao i ostalim dijelovima Njemačke. Evo, da pustimo još jednu suzu: u gradu s prosječnim primanjima od 16.500 kuna, meni s predjelom, glavnim jelom i desertom u restoranu srednje klase ne prelazi 120 kuna. Očito, nije sve u kruhu...
