Kako je moguće da to što su nedavno meksičke, tajlandske ili kazahstanske banke kupile pozamašne količine zlata od nije imalo apsolutno nikakve posljedice na njegovu cijenu na tržištu (koja je, doduše, narasla, ali iz drugih razloga)? Pitanje je kopkalo i meksičkog novinara Guillerma Barbu te se odlučio detaljnije pozabaviti kupnjom 110 tona plemenite kovine za koju je Meksička središnja banka izdvojila novac. Prvo istraživačko pipkanje kod nadležnih menadžera proizvelo je tek zid šutnje uz obrazloženje da o tome ne mogu govoriti iz poslovnih razloga. No, čovjek je inzistirao te s vremenom doklipsao do viših pozicija u hijerarhiji banke koji su mu priznali nevjerojatnu stvar – nisu u stanju reći mu broj kupljenih zlatnih poluga, premda je opće poznato da sve imaju serijske brojeve plus niz drugih identifikacijskih oznaka. Službena izlika bila je smiješna. Navodno, zbog različitog postotka količine zlata u svakoj od poluga (koje uslijed toga mogu težiti od 10,9 do 13,4 kg) nije bilo moguće ustanoviti njihov broj.

Zlato nikada nije bilo fizički prevezeno u Meksiko. Ugovor o kupnji podrazumijeva da će kovina biti pohranjena u trezoru londonske banke koja je prodaje. Praktički jedina garancija koju Središnja meksička banka u ovom trenutku ima je ta da je kupila kvadratne metre u sefu.

Stvar možda ne bi budila ozbiljne sumnje da prodavač ni izdaleka ne barata navedenom količinom zlata da navedena praksa ne hara financijskim tržištem. Analitičar trgovine zlatom koji je niz godina radio za banke, Jeffrey Christian, svjedočio je na saslušanju prošle godine vezanom za burzovna mešetarenja u SAD-u te u jednom trenutku ispalio da londonske riznice fizički sadrže tek jedan posto zlata koje su ugovorima prodale ili pohranile. Isto vrijedi i za tržište srebra. Nije jedini. Već niz godina upućeni odvjetnici, bankarski pregovarači i analitičari znaju za shemu po kojoj se prodaje nepostojeće zlato. Kako je moguće da biznis teče tako glatko? Jednostavno, pretpostavka je da nitko od kupaca neće u isto vrijeme poželjeti izvaditi svoje zlato iz banke, ako uopće. U najboljem slučaju meksička je banka kupila zlatno obećanje, papirnatu garanciju da posjeduju plaćeno zlato, no pod malim neizrečenim uvjetom – da ga ne požele izvaditi.

Slučaj je sada lansiran u javnost i, premda možemo samo nagađati jesu li čelnici Središnje meksičke banke znali u što se upuštaju, nastupa vrijeme realnih dokaza. Da je riječ o gnjusnoj prijevari za mlaćenje profita sugerira i činjenica da su londonski zlatni bankari utrapili slične aranžmane bankama nekim drugim rastućim ekonomijama, poput Tajlanda ili Kazahstana.

Londonska asocijacija banaka koje trguju plemenitim metalima u slučaju da Meksikanci žele transportirati svojih 110 tona u vlastiti trezor bit će prisiljena pokucati na vrata britanske vlade i užicati financijsku injekciju koja će ih spasiti od bankrota, drže upućeni. Baš kao što se i odigralo s udarom na financijsko tržište u 2008. Nijedna se banka ne želi riješiti svojih zlatnih poluga, koliko god da ih ima, u vremenu kada je investitorsko povjerenje na najnižim granama suvremene povijesti tržišta kapitala, zlato je jedna od rijetkih vrijednosti koje garantiraju vrijednost portfelja i štite valutu. Kako piše The Economist, jedan od inventivnijih načina da se predvidi recesija je broj Googleovih pretraga na temu cijene zlata koje danas je na najvišim razinama u posljednjih 30 godina.

Nije zlato sve što sja - znamo odavno. No, sada znamo da vrijedi i obrat: ima zlata koje ne sjaji. Na tone.