Bit će teško nadmašiti 2011, ali 2012. će to pokušati. Sve na to ukazuje iako velika iznenađenja nisu napisana u scenarijima iz kojih stručnjaci predviđaju. Bilo je, doduše, prije početka godine na izmaku jasno da ćemo svjedočiti europskoj agoniji i to bi se, prema svemu sudeći, trebalo nastaviti. Drukčije, ali opet najavljeno, bilo je i s mirnim pregovorima na Bliskom istoku kojih 2011. gotovo da nije bilo i nema izgleda da se situacija pokrene u novoj godini.

Ali u scenarijima za 2011. nije bilo strahovitog potresa i cunamija u Japanu ni havarije u Fukushimi, ni pada arapskih tiranina, ni smaknuća Osame bin Ladena, ni afere Dominiquea Strauss-Kahna, ni pokolja koji je počinio sumanuti Breivik Anders Behring, ni konačnog silaska Berlusconija s vlasti ili dolaska njegova nasljednika Marija Montija.

Svejedno, predviđanja za ovu 2012. godinu dovoljno su uznemirujuća. Počnimo od najbliže, opsada recesije će trajati i postati gora, analitičari ne daju prostora za optimizam, strah obuhvaća planet.

Referendum za EU, kriza eurozone

Mi ćemo godinu, da tako kažemo, započeti važnim političkim događajem, referendumom za ulazak u EU za koji možemo predvidjeti vrlo visok izlazak birača na birališta, od 75 do 80 posto građana, od kojih će većina glasati za ulazak u EU, što vlada želi činiti brzo i prije nego što bi građani do kraja postali svjesni nepopularnih mjera nove ekipe u Banskim dvorima jer bi to moglo povećati broj onih koji će glasati protiv ulaska. Ali ta Europa u koju sigurno ulazimo izbjegava naslovnu ulogu i protagonizam i zadaje glavobolje zbog efekta krize zaduživanja i zbog nedostatne političke volje da je se riješi.

Ne znamo hoće li i kako fiskalna unija koju zagovaraju (zapravo nameću) Merkel i Sarkozy djelovati prvo pred svemoćnim tržištima, a onda pred parlamentima i javnim mnijenjima koji bi je trebali ratificirati i prihvatiti. U planeru nam je zapisan mjesec ožujak i tada bismo mogli vidjeti kako se to pitanje razvija. Ulog je eurozona koju mnogi žele proglasiti mrtvom točno kada slavi desetu godišnjicu postojanja.

Arapski nemiri, iranski tjesnaci

Ne manje potresni i uzbudljivi su događaji koji će se obistiniti na sjeveru Afrike. Naime, saznat ćemo što je politički islamizam u vladama, barem, u četiri zemlje: Maroko, Tunis, Libija i Egipat. Vođe tih država suočit će se s problemima koje do sada nisu poznavali, kao što je nestašica u trezorima. Najteže će to biti u Libiji. Ali ono što ćemo promatrati s pozornošću je polje političkih i ustavnih reformi koje se tiču osobnih prava i jednakosti građana, ponajprije u pitanjima slobode izražavanja i vjere ili svjetonazora. Vidjet ćemo u kojem smjeru idu arapske revolucije, općenito govoreći, ne samo po pitanju geostrateških planova.

Ali, ne treba biti prorok da se kaže da će ova godina biti godina pada diktatora Bašara al Asada, nadajmo se bez građanskoga rata, a onda i uspostave režima sunitske većine u Siriji. Ako i kada se to dogodi, sve će se u regiji pomaknuti i potresti, ponajprije u Libanonu kamo, nikako slučajno, papa Benedikt XVI želi otići. U toj zemlji šijitski ekstremizam će izgubiti podršku službenoga Damaska. U Iraku se situacija pak vrti u suprotnom smjeru jer tamošnja šijitska većina ne gleda dobrim očima sunitsku manjinu koja je, nakon odlaska Amerikanaca, ostavljena na milost i nemilost gnjevne većine. Washington i tu pokazuje potpuni nedostatak strategije jer je otišao glavom bez obzira iz stvorenoga kaosa.

A u susjednom Iranu miču se konci regije, pa i prijetnjom rata mornarici SAD-a u tjesnacu Ormuza iako je najveća tajna što će biti s nuklearnim programom. Naime, hoće li biti, kako se očekuje, izraelskog taktičkog bombardiranja, uz pomoć i blagoslov SAD-a, kako bi ono bilo prekinuto i kako bi se potaknuo razdor unutar režima ajatolaha s obzirom na to da nisu svi za ratnu opciju?

Vratimo se časak u 2011: nijedna arapska monarhija nije ozbiljno načeta. Formule preživljavanja su različite: reagirati na vrijeme pametnim ustupcima kao što je učinjeno u Maroku, tražiti pomoć susjedne supersile kako se dogodilo u Bahreinu, nastaviti s politikom batine i mrkve, i to naveliko, kako čine Saudijci ili pak, što se čini najpametnijim, razvijati vrlo maštovitu vanjsku politiku kao što čini Katar. Vidjet ćemo kako im ide jer do sada su pali samo predsjednici koji su gradili dinastije. A prava bi vijest i novost bila da u 2012. padne neki od tih monarha.

Sverusko i kinesko proljeće?

Novost bi bilo i 'sverusko proljeće'. Vladímir Putin nalikuje da fiksnu funkciju, kao Papa, i kao da opet mora biti predsjednik, sve do 2018, kako se planira, zahvaljujući Medvedevu koji mu je grijao stolicu od 2008. kada mu je ustav zabranio treći uzastopni mandat. No, oko Kremlja guraju se milijuni mladih Rusa, dovoljno spremnih i odlučnih da traže i nešto više od revizije ili poništenja očito lažiranih parlamentarnih izbora, odnosno, što i treba, potpuno nova organizacija vlasti od vrha prema dolje.

Ti mladi žele bitku, a ako krenu, zapravo, ona bi mogla zaraziti društva pod jarmom susjednih autokracija, prvo u Bjelorusiji i Ukrajini, a onda u srednjoazijskim republikama. I tamo će stvar prestati jer Kina ima sve pod kontrolom: peta generacija stiže na vlast i bit će to najesen. Ništa i ni o čemu o ikakvom 'kineskom proljeću'.

Hoće li o(p)stati Obama i Sarkozy?

Predsjednička kampanja u SAD-u bit će naša i svjetska tema tijekom cijele godine. Uskoro stvar počinje u Iowi pripetavanjem između republikanskim kandidatima koji, ako nastave kako su počeli, neće moći svrgnuti Obamu ma koliko neuspješan bude. U Francuskoj Sarkozy ide po novi mandat u svibnju, ovisan više nego zabrinut za sudbinu eura i striktno stisnut s desnog boka od rastućih ksenofoba i antieuropejaca Marine le Pen, a slijeva ne baš atraktivnih, točnije rečeno, sivih socijalista Françoisa Hollandea

Eto, nisam vas želio umarati i umišljati si da mogu čitati iz kristalne kugle, ali ovo bi bilo ono najvažnije. Nova godina se piše sa završnim brojem '2' koji najviše sliči znaku upitnika (otud i naslov ovoj analizi). Kakva će to biti godina? Rekoh već da je nešto od toga zapisano, a mnogo toga ovisi o iznenadnim previranjima u scenariju.

Van istoga i u prostoru koji naš imaginariji ne može definirati (može samo nagađati) naći će se i ugodne, ali i vrlo žalosne vijesti i iznenađenja o kojima nitko, zapravo gotovo nitko nije sposoban kušati jer se peku na laganoj vatri, baš onako kako su se pekle ili kuhale arapske revolucije koje su proteklu godinu učinile tako sadržajnom, ipak optimističnom jer nije mala stvar proširiti građanske slobode i jamčiti ljudska prava tolikih milijunima od jednom ili u tako kratkom roku.

Kako god bilo, ovaj vanjskopolitički novinar i analitičar zahvaljuje vam na pažnji i želi vam godinu u kojoj će upitnik iz naslova samo (ili u većem opsegu) otkriti nemali broj dobrih senzacija, a povrh svega mira, radosti i zdravlja.