Približavamo se kraju još jedne godine u gejmingu. Ako nas pitate, bilo je i boljih. Najveće hitove 2010. obilježila su kašnjenja, ratovi fanboysa postali toliko su dosadni da nam već na uši izlaze, a hardverske 'inovacije' vrtjele su se oko recikliranja starih tehnologija i marketinškog pumpanja kozmičkih proporcija. Ipak, lagali bismo kad bismo rekli da ova godina nije iznjedrila plejadu izvrsnih naslova. Štoviše, ako zbrojimo sve divote koje smo mogli igrati tijekom prošlih dvanaest mjeseci, rekli bismo da je urod korporativnog košmara hiperprodukcije ipak zadovoljio. No, krenimo redom.

Najbolje je krenuti od malih stvari. Mobilni gejming je tijekom 2010. doživio veliki bum. Konkretno, velik broj izuzetno kvalitetnih naslova mogao se pronaći u neopisivoj navali ispodprosječnog smeća. Angry Birds postali su (nama je nejasno zbog čega, doduše) jedan od najvećih i medijski najpokrivenijih naslova godine, Doodle Jump je potaknuo izlazak tisuća i tisuća skakačkih klonova (od kojih nam se, iskreno, jedino svidio presmiješni sir Lovealot), a Epic je sjeo za volan i pokazao kako tatica radi igre. Za sve one koji to još nisu vidjeli, Unreal engine koji se bez trzaja (dobro, 90 posto bez trzaja) vrti na iPhoneu 3GS dan danas je impresivna demonstracija kvalitetnog gejming inženjeringa i pokazatelj kako se s ograničenim hardverom može napraviti nešto očaravajuće. Da se ovakva razvojna filozofija provodi pri izradi PC naslova, gejming bi danas bio puno, puno ljepša priča od 'moram kupit' novu grafičku' pripovijetki. Nakon tech demoa pod imenom Epic Citadel izdan je Infinity Blade, hack 'n' slash naslov koji je pomakao benchmark za sve druge mobile gejming developere.

Nezavisni gejming tijekom godine iznjedrio je nekolicinu inovativnih i zabavnih igara među kojima bismo spomenuli Revenge of the Titans, Shank, Joe Danger i Super Meat Boy. Dok je Shank, realno gledano, dobio daleko najveći publicitet, Titansi su uveli zanimljivu novu perspektivu u žanr Tower Defense naslova. Super Meat Boy (o kojemu ste se već na Gamereportu načitali toliko da ste ga počeli sanjati) postavio je nove standarde inovativnim platformskim igrama. Termin novi standardi do neke je mjere krivo formuliran, budući da igra daje ono što stariji gejmeri vrlo često traže u modernim igrama: dugotrajni replay-value u modu za jednog igrača. Ovih dana vrlo je lako napraviti kratku single player igru i onda nakalemiti polufunkcionalni mod za više igrača te time tvrditi da bi vas igra trebala zanimati i oduševljavati mjesecima nakon što je kupite. Po nekim retro-gejming standardima, igre bi bez pretjerivanja mogle imati više sadržaja s malo nižom vizualnom kvalitetom u usporedbi s trenutnim trendom gdje se sve podređuje dobroj grafici i blockbuster vizualima, dok se sama igra svodi na tri do četiri sata napucavanja po ruševinama.

Naslovi koji su ove godine slijedili standarde dugotrajnog kvalitetnog i epskog single player iskustva u većini slučajeva su bili RPG-ovi. Mnogo se toga promijenilo od doba Eye of the Beholdera i Icewind Dalea, no lijepo je gledati kako se barem neki autori i dan danas trude složiti igre koje obilježavaju epska priča, interesantni dijalozi i sustavna naracija. Istina, svaka šuša stavlja RPG elemente u svoju igru ovih dana, počevši od Call of Dutyja s njegovim modom za više igrača, pa sve do najbizarnijih slučajeva poput novog Gran Turisma i nekolicine platformskih naslova gdje među nivoima unapređujete svojeg glavnog lika. Igre koje su nas poprilično impresionirale ove godine, a spadaju u RPG žanr (ili njegovu varijantu, konkretno) su BioWareov Mass Effect 2 i Fallout: New Vegas.

Oba naslova koncentrirala su se na strahovito jaku naraciju, specifičan tempo dostavljanja radnje igraču te solidan osjećaj igranja prave old school roleplaying igre. Mnogi naslovi se, naime, ne postavljaju u poziciju gdje igraču nastoje dati do znanja kako svaki potez koji napravi ne mora nužno biti vezan uz izbor laserskog topa ili većeg miniguna za sljedeći level. New Vegas je upravo igra koja igrača potiče da nastavi istraživati, da donosi presudne procjene u razvoju svog lika te da (ako to želi) čak razvuče realizam do razine gdje mora jesti i piti kako bi preživio. Mass Effect 2 više naginje prema akcijskom žanru, no ono što ga punim pravom stavlja u RPG modus su enormni dijalozi, interakcije među protagonistima i osjećaj da utječete na konačni ishod priče svojim konkretnim odlukama. Ovo, naravno, do određene razine nije istina, s obzirom na to da je većina toga u Mass Effectu skriptirana, no nećemo ulaziti u detalje. Drugi spomena vrijedni RPG naslovi u 2010. su špijunski akcić Alpha Protocol, popularni Gothic 4, ultra napuhani Fable 3 i PS3 naslov White Knight Chronicles.

OK, jasno nam je da vi u Gamereportu volite RPG igre, a što je s onim igrama gdje pucaš i sve leti u tri rodna mjesta? E pa, dragi čitatelji, u slučaju da ne živite ispod kamena na dnu bunara, vrlo je vjerojatno da ste vidjeli masu reklama za najveće FPS konkurente ove godine: Call of Duty: Black Ops i Medal of Honor. Dok je prvi naslov postigao impresivnu prodaju, katastrofalnu podršku za korisnike Playstation 3 verzije te bodycount veći od ekvivalenta kompletne populacije planete Zemlje, drugi je imao talibane. Prosječan igrač bi rekao da Medal of Honor na prvi pogled stoji na boljoj poziciji od Black Opsa, s obzirom na pomanjkanje kroničnih bugova, no eto – u krivu je. Osim što je grafički relativno inferioran Black Opsima, Medal of Honor u sebi ima čuvene neprijatelje američkog naroda, pa je stoga (s kompletnim razumijevanjem, da bude jasno) postao poprilično omražen u očima puka.

Da stvar bude još bolja, u modu za više igrača mogli ste igrati ili kao američki član specijalnih snaga ili kao 'opposing force' oliti Talibanac. Zbog nama nejasnih razloga, Amerikancima je bilo krivo pucati na vlastite vojne snage, pa su mnogi čak i napuštali multiplayer mečeve iz protesta. Call of Duty se, u drugu ruku, ne opterećuje baš previše nacionalnostima i tabuima, što je rezultiralo velikim uspjehom, hrpom pohvala, buketima cvijeća i zvižducima hardcore CoD igrača koji još i dan danas preferiraju onu staru verziju iz Drugog svjetskog rata ili čuveni Modern Warfare. Ukusi, što možemo... Za fanboyse koji bi nas pribili za božićno drvce da ne spomenemo Halo Reach, spomenuti ćemo i Halo Reach – pa nek' se vesele.

Što se popularnijih multiplayer igara tiče, bila bi blasfemija ne spomenuti igruljak pod imenom World of  Warcraft i njegovu novu ekspanziju pod imenom Cataclysm. Poznat kao glavni uzrok socijalne otuđenosti i misterioznih nestajanja roditeljskih kreditnih kartica, kralj svih MMO-ova koji se tijekom godina iz hardcore naslova pretvorio u noob friendly grind-stand-heal festival ponovno se vratio. Ovog puta se dijelom prisjetio svojih korijena te ponudio dinamičnije endgame sadržaje, rekonstruiranu (ili razvaljenu, kako god gledate) mapu, reciklirane instance i hrpu noviteta. Drugi naslovi multiplayer žanra uključuju i meh Star Trek Online, besplatno reizdanje LoTR Onlinea i Dungeons and Dragons Onlinea, te vječito popularni i sve kompleksniji EvE online. Za one sklone neprekidnom napucavanju vrijedi spomenuti i komercijalno uspješan Battlefield: Bad Company 2 te njegovu skoro-pa-izašlu DLC ekspanziju Vijetnam. Kako smo ovaj odlomak počeli s Blizzardom, bila bi šteta ne spomenuti žanr strategije u realnom vremenu te čuveni Starcraft 2.Najavljivan godinama i reklamiran još duže, ovaj nastavak megapopularnestrategije stare generacije polučio je velik uspjeh, pojačao fanbase ioduševio hardcore stratege diljem svijeta. Da, bila je ovo dobra godina za društveno osviješteni gejming. 

Što se hardveraja tiče, 2010. će ostati u sjećanju gejmera kao godina prodavanja magle. Ozarenih lica, bijesnih očiju i trzavih ruku, Microsoft i Sony ponovno su se bacili u bitch-slap fajt gdje su nemilosrdnim marketinškim kampanjama, javnim blaćenjima i brojkama iz prodaje napadali jedni druge pokušavajući uništiti konkurentski motion-kontroler. Dok se Sony busao od prsa izdavanjem Playstation verzije kontrolera WiiMote, Microsoft je otvorenog šlica po zraku mlatarao glorificiranom varijantom EyeToya – čuvenim ultradobrim i smiješno bugovitim Kinectom. Trenutačni pobjednik ove na prvi pogled mrtve utrke je Xbox360, čiji se Kinect prodao u očaravajućem broju, dijelom zbog blagdana, a dijelom zbog pola milijarde dolara teške reklamne kampanje koju je Microsoft pokrenuo uoči njegovog izlaska. Kakve igre možemo igrati s novim kontrolerima? Pa, na Xboxu 360 trenutno jedini naslov vrijedan spomena je Harmonixov Dance Central, dok na Playstationu možete igrati move verziju Heavy Raina. Da, zvuči jadno, no stanje je takvo kakvo je. Iduće godine trebao bi izaći Killzone 3 koji podržava Move, te Gears of War 3 koji se kune u fenomenalne Kinect kontrole, pa si vi mislite. Tihi pobjednik ove bitke titana je zapravo Nintendo, koji je ispod radara demonstrirao revolucionarni 3DS, njegovu kolekciju recikliranih igara, te time polako, ali sigurno osigurao masivnu prodaju u ožujku iduće godine (kad dotična prijenosna konzola, naime, konačno i izađe).

Što reći na kraju? Mislimo li da će iduća godina biti zanimljivija od ove? Pa, sudeći prema najavama naslova poput The Last Guardiana, InFamousa 2, novih Gearsa te slavnog Diabla 3, ne možemo da ne ciknemo od sreće, zapalimo još jednu cigaretu, otvorimo još jednu pivu i pojedemo još malo francuske salate u ime revolucije gejminga koje će 2011. donijeti. Ajd, ljudi naši – sve najbolje!