Najveći je domet dokumenata koje je distribuirala, a onda i sama objavila organizacija WikiLeaks, dati u ruke javnosti informacije koje je posjedovala samo vlada SAD-a, prikazati crno na bijelo sve ono na što se sumnjalo i naslućivalo o ratu u Afganistanu i podsjetiti na to da, kako uči povijest američkih ratova, ako se vrlo često mora ponavljati smisao vođenja nekoga rata, to je zato što se taj rat gubi
To ipak ne znači da otkriveni dokumenti utječu na ishod rata niti da će ubrzati njegov kraj. Barem ne za sada. Jer čak ni glasoviti Papiri Pentagona, epizoda s kojom se ovaj slučaj s kojim se ovih dana bavimo može usporediti, nisu odmah preokrenuli američku politiku prema Vijetnamu. Štoviše, nakon što je The New York Times 1971. objavio Papire Pentagona, predsjednik Nixon dobio je još jedan mandat i poslao jako puno vojnika u Vijetnam, a Papiri Pentagona su bili puno jači adut nego što sada jesu dokumenti WikiLeaksa.
Osim toga, dokumentacija koju posjeduje Wikileaks, stiže do kraja 2009. kada američki predsjednik Barack Obama mijenja strategiju ratovanja u Afganistanu, što se tek mora proučiti, iako se sada s pravom, a na temelju otkrivenog može zaključiti to da, unatoč ratnom trošku od 300 milijardi dolara, talibani nisu pobijeđeni. Naprotiv, nikada nisu bili jači.
Sumirajmo, onda, što sve otkrivaju, prima facie, dokumenti WikiLeaksa.
Promašenost cilja
SAD je ušao u rat s velikom dozom optimizma nakon što su se Afganistanci počeli brijati, nakon što su talibani zbačeni s vlasti i nakon što su se neke žene odlučile na prestanak nošenja burke. Govorilo se, barem cijelo vrijeme Busheve administracije, pa i na početku Obamine, da će se rat dobiti u srcima Afganistanaca, što je sasvim pogrešno. Dokumenti pokazuju da se SAD i saveznici nalaze involvirani u građanskome ratu, a ne, kako se tvrdi, u ratu protiv talibana. Amerikanci su sada saveznici Afganistanaca koji su se osamdesetih borili s Rusima protiv talibana. Ponašanje paštunskih plemena na granici Afganistana i Pakistana, na primjer, gdje prolazi granica koju su zacrtali Britanci, a koju Paštuni ne priznaju, pokazuje da talibani mogu biti i saveznici i neprijatelji i da tajne službe Pakistana troše američki novac (SAD daje Pakistanu milijardu dolara na godinu za borbu protiv talibana), ovisno o raspoloženju određenog plemena, za kupovanje mira ili, otvoreno, za suradnju s američkim neprijateljima.
Pakistanska fronta
Čak 180 dokumenata otkriva da pakistanska tajna služba ISI, od 2004. naoružava i obučava talibane čak i u pokušajima atentata na afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija. Ne treba zaboraviti da Islamabad ne vjeruje Kabulu zbog suradnje Kabula s New Delhijem. Koliko je Pakistan složena situacija za Amerikance, govori podatak da Islamabad i pomaže i šuruje protiv Kabula što se tumači kao dvostruka igru Pakistanaca s američkim snagama i talibanima. Informacije govore o čestim posjetima pakistanskih dužnosnika islamističkim centrima u Peshawaru u cilju regrutiranja momaka za talibane.
Talibansko naoružanje
Kada su u svibnju 2007. talibani srušili američki transportni helikopter Chinook raketom zemlja-zrak, Pentagon se prisjetio kako je CIA osamdesetih godina naoružavala talibane u ratu protiv sovjetske vojske pa i raketama koje gađaju tople izvore (Stringer, na primjer). Nije to, naravno jedini izvor sofisticiranog naoružanja talibana. Ali oni su se ipak odlučili na improvizirane bombe (IED) kao puno efektnije. Godine 2004. su ih aktivirali 308, a 2009. čak 7.155 i te bombe su najčešći razlog smrti saveznika. Od 358 poginulih ove godine, 206 je ubijeno IED-ovima. Te bombe su i najveći razlog stradavanja civila u talibanskim napadima. Od IED-a je 2004. poginulo 122 civila, a prošle godine 793.
Skriveni rat Druga su fronta rata tajne operacije. Kao što su one Task Forcea 373, tajne jedinice stvorene za gonjenje talibanskih lidera i njihovo uhićenje živih ili mrtvih, kako je glasila česta parola koju su šerifi vješali na plakatima Divljeg zapada. Crne liste pokazuju imena 70 uhićenih i u tajnosti likvidiranih talibanskih šefova. Te misije kao i često korištenje bespilotnih letjelica Predator i Reaper, koje siju smrt i među civilima, sada su došle na vidjelo. Dokumenti otkrivaju i tajne operacije CIA-e koja organizira sačekuše, ubojstava, selektirana bombardiranja (kao one Mossada u Palestini) i noćne akcije. CIA, uostalom, rukovodi s afganistanskom tajnom službom.
Stradanje civila i vlastitih vojnika The Guardian stavlja naglasak upravo na ovo poglavlje pa nabraja čak 144 akcije u kojima je poginulo na stotine civila. Najčešće o tome uopće se nije izvještavalo. O drugima su pak procurile neke informacije kao što je bio napad koji je visoki njemački časnik naručio na konvoj 3. rujna 2009. uz tvrdnju da se radilo o pobunjenicima: stradalo je najmanje 90 civila. Dokumenti otkrivaju i situacije u kojima od tzv. prijateljske vatre saveznici pobijaju jedni druge.
Sve informacije puštene u javnost prethodno su pročešljane i očišćene od podataka koji bi mogli biti opasni za saveznike (i za hrvatske snage među njima). Bijela kuća i Pentagon, međutim, oštro osuđuju njihovo objavljivanje.
U tijeku je velika akcija da se sazna kako su procurile informacije, ali dvije su stvari sigurne: tko god je to učinio (ili više njih), pomoći će da civili budu više pošteđeni i da američka i druge javnosti budu osvještenije o tijeku rata. Pogotovo kada umiru njihovi vojnici.
