Oglasio se i on – najveći živi europski filozof Juergen Habermas, jedna od intelektualnih perjanica Frankfurtske škole i veliki zagovornik europskog ujedinjenja. Habermas se u velikom intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung nije bavio visokoparnim temama Europe, nego jednom vrlo konkretnom, trenutačno najvažnijom u Bruxellesu i šire – tko će postati predsjednik nove Europske komisije. Habermas je oštro napao premijere okupljene u Europskom vijeću: 'Nitko od njih očito nije u stanju izdignuti se iznad razine svakodnevnog pokera političke moći te shvatiti kako su se našli u novoj situaciji koja traži nove odgovore.'

A ta su nova situacija prethodno održani izbori za Europski parlament, prvi na kojima je nakon desetljeća zaustavljen pad izlaznosti i prvi na kojima se glasačima obećalo kako će glavni kandidat pobjedničke frakcije postati predsjednik Europske komisije. Budući da su najviše mjesta u EP-u osvojili pučani, po logici stvari bi predsjednik Komisije trebao postati bivši luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, no mnogi u Europskom vijeću imaju drugačije planove, što ponovno ukazuje na veliki demokratski deficit EU-a.

Jedna od njih je i njemačka kancelarka Angela Merkel (za koju Habermas kaže da 'puca direktno u srce Europe') koja, prema izvještavanju njemačkog tjednika Der Spiegela, namjerno odugovlači oko imenovanja kandidata za predsjednika EK-a. Merkel je Junckera, nakon prozivki u javnosti, konačno javno podržala, a to da kancelarka 'vodi razgovore s ciljem da Juncker postane predsjednik Komisije', potvrdio je i njezin glasnogovornik Steffen Seibert, ali Der Spiegel ističe da djela govore drugačije od riječi: 'Zasad njezina djela poručuju da je volja glasača sekundarna stvar.'

'Sljedeći tjedni će pokazati koliko demokratskom želi biti Europska unija, hoće li se u Bruxellesu promijeniti balans moći i je li Merkel doista liderica Europe', piše Der Spiegel i podsjeća da kancelarka u Njemačkoj vlada u velikoj koaliciji sa socijaldemokratima koji podržavaju povećanje utjecaja Europskog parlamenta. Ako parlament bude poražen u ovom sukobu, to će glasačima diljem EU-a poslati poruku da nema uopće smisla izlaziti na europske izbore, no s druge strane dolazi argument da veći legitimitet od europskih imaju nacionalni izbori, pa tako i odluke Europskog vijeća, sastavljenog od premijera 28 država članica.

Vjerojatno najpoznatiji europski parlamentarac, prvak Zelenih Daniel Cohn-Bendit koji odlazi u političku mirovinu, oglasio se pak u korist Junckera kao predsjednika EK-a, a potporu je dobio i od nekih iz Europskog vijeća, poput hrvatskog premijera Zorana Milanovića. Kao najveći protivnici su se pak profilirali britanski i mađarski premijeri David Cameron i Viktor Orban, a kritike na račun Junckera došle su i iz Švedske i Nizozemske.

Pritom ne treba zaboraviti to da ni najveći Junckerovi podržavatelji ne tvrde kako je on idealan kandidat za lidera buduće Europske komisije, od koje se očekuju brojne reforme. Juncker je desetljećima dio namještaja u Bruxellesu, bio je i predsjednik Eurogrupe, a za glavnog kandidata pučana izabran je nakon gubitka pozicije premijera Luksemburga, koju je držao 18 godina! Mediji su i pisali o tome kako Juncker voli popiti čašicu više, a teško je uzeti njegovo dobro poznato 60-godišnje lice kao novi početak Europske unije koja je, priznaju svi, u krizi.

Juncker ima i otvorenu podršku svojeg najvećeg rivala na europskim izborima, njemačkog socijaldemokrata Martina Schulza, što znači da Merkel ima potencijalni problem u svojoj koaliciji ako se odluči ignorirati sve što je obećano tijekom kampanje za Europski parlament. To ujedno znači i to da Juncker u Europskom parlamentu s podrškom Socijaldemokrata ima dovoljnu većinu za izbor, no procedura nalaže da ga tom tijelu EU-a predloži Europsko vijeće, u kojemu kod nekih očito vlada posve drukčije raspoloženje. Primjerice, britanski premijer Cameron toliko je protiv Junckera – poznatog zagovornika europskog ujedinjenja – da prijeti izlaskom Velike Britanije iz EU-a.

Koliko se situacija oko budućeg predsjednika EK-a zakuhala, svjedoči i to da se o svemu oglasio i bivši britanski premijer Tony Blair, koji nije htio otvoreno podržati Junckera ('Ne bih o imenima'), ali je istaknuo da Komisiju treba voditi netko s jakim reformskim refleksom. Istovremeno je pokušao umanjiti ulogu Europskog parlamenta objašnjavajući kako 'ne vjeruje da su ljudi u Europi doista mislili kako glasaju i za budućeg predsjednika Komisije'.

Zbog svega toga, vrijedi na kraju opet citirati Habermasa, koji imenovanje novog predsjednika EK-a, u skladu s rezultatima izbora, vidi kao 'historijski čin' demokratizacije EU-a. Jean-Claude Juncker našao se pak u situaciji u kojoj se teško ikada mogao zamisliti kao vječni briselski insajder koji nikada nikoga nije potaknuo na idealizam – postao je osoba o čijoj političkoj budućnosti ovisi sudbina cijele Unije.