Iako je Hans-Werner Sinn direktor uglednog minhenskog instituta Ifo, nitko mu nije vjerovao kada se prvi puta oglasio autorskim tekstom u Frankfurter Allgemeine Zeitung u kojem je upozorio da bi raspad eurozone značio i nevjerojatno teško situaciju za njemačku narodnu banku, Bundesbank. Sinn u njemačkim ekonomskim krugovima ima reputaciju enfant terriblea, uvijek spremnog na gostovanje u talk šouu, s nekoliko kontroverznih izjava na lageru. Zbog toga je prva reakcija struke na njegove tvrdnje, zasnovane na vrlo kompliciranim ekonomskim promišljanjima, bilo potpuno odbacivanje, a takvom stavu je svakako potpomogla i reakcija Bundesbanke, koja je cijelu priču vehementno demantirala. Sinnove kolege su tvrdile kako pretjeruje i pogrešno tumači brojke, vođen željom za pojavljivanjem u medijima.

To je bilo prije nekoliko tjedana. Danas su kritičari utihnuli, Europska centralna banka (ECB) pak priznala da Sinnova interpretacija i nije potpuno pogrešna, dok se anonimno oglašavaju sveučilišni profesori ekonomije, s konstatacijama poput da je 'Sinnova analiza briljantna'. A ona upozorava na to da će se Bundesbank u slučaju najcrnjeg scenarija – dakle potpunog raspada eurozone – naći s računom od 500 milijardi eura koji će morati platiti. Kako i čime nije jasno, s obzirom da je riječ o iznosu koji je veći od cjelokupnog njemačkog godišnjeg budžeta.

Kako je to uopće moguće, ekonomskim laicima nije jednostavno objasniti. Sinn objašnjava da mu je prvi trag ove kompleksne slagalice otkrio nekadašnji guverner Bundesbanke Helmut Schlesinger, upozorivši ga 2010. na u dokumentaciji zakopan podatak da Bundesbank ima oko 300 milijardi eura potraživanja u odnosu na ostale centralne banke država eurozone. Hans-Werner Sinn se prvo obratio Bundesbanci za objašnjenje, koja mu je odgovorila da su to 'irelevantne brojke'. Sinn se ipak tjednima posvetio istraživanju, razgovarao s kolegama i predstavnicima drugih centralnih banaka 17 zemalja koje čine eurozonu, te je došao do zaključka da je u sistemu od početka ekonomske krize 2007. nastao zabrinjavajući disbalans. Naime, u sistemu naplate i potraživanja unutar eurozone tijekom proteklih pet godina su se stvorila nenaplaćena potraživanja: centralne banke Italije, Španjolske, Grčke, Irske i Portugala imaju deficit od preko 600 milijardi eura, dok se onaj Bundesbanke u međuvremenu popeo na 498 milijardi eura. I raste.

Kako se to uopće moglo dogoditi? Odgovor se krije u javnosti nepoznatom sistemu naplate između centralnih banaka TARGET2, koji pomaže pri procesuiranju prekograničnih isplata među zemljama eurozone. U praksi to funkcionira na sljedeći način, objašnjava Sinn u Der Spiegelu: ako grčka kompanija kupi njemački kamion, lokalna grčka banka taj novac šalje u njemačku banku koju koristi proizvođač odnosno trgovac kamiona. Uplata se odvija preko centralnih banaka Njemačke i Grčke, što stvara dug – unutar spomenutog TARGET2 sistema – grčke centralne banke prema ECB-u, ali istovremeno i potraživanje Bundesbanke prema ECB-u. Spomenuti se disbalans izjednačavao u vremenu prije krize tako što bi grčka banka posudila novac direktno od njemačke, što danas više nije opcija.

Zbog toga bi se u slučaju totalnog raspada eurozone dogodilo da Bundesbanka ostane s pola trilijuna eura novčanih potraživanja koje više nikako ne može naplatiti, što znači da bi sama morala pokriti taj dug! Naravno, u slučajno totalnog kolapsa eurozone ECB i sama propada, što znači da pola trilijuna eura ostaje obaveza isključivo Bundesbanke. Hans-Werner Sinn priznaje kako je to najgori mogući scenarij, ali upozorava da on nije nemoguć: 'Uhvaćeni smo u zamku. Trebamo shvatiti da se euro očito mora spašavati pod svaku cijenu!'