Još prije samo 10 godina, tek je poneki poweruser imao digitalni fotoaparat, a ostali su još uvijek škljocali svojim 35-milimetarskim spravama, što profesionalnim, što idiotima. Zatim je sve više takozvanih prosječnih korisnika prešlo na digitaliju, a profesionalci su tvrdoglavo još uvijek hvalili svoje analogne zvijeri. No nije trebalo proći dugo dok i oni nisu shvatili da im je digitalija puno bolja i fleksibilnija. 
No čemu onda ovaj naslov, kada smo već u prvom pasusu otkrili da je digitalna fotografija bolja? Riječ bolja u ovom je kontekstu vrlo relativan pojam. Ako govorimo o reporterskoj fotografiji, naravno da će korisnik biti puno zahvalniji stroju koji mu može dati nekoliko stotina visoko kvalitetnih uradaka, koje istog trena može provjeriti na zaslonu. No ne vole svi hiperprodukciju - još uvijek pristojan broj profesionalaca (umjetnika), a pogotovo amatera, fotografira na filmu. 

Razlike i sličnosti
Jedina razlika između analogne i digitalne fotografije je u vrsti zapisa. Dok se na digitalnom fotoaparatu slika bilježi pamćenjem podataka u digitalnom obliku pomoću eksponiranja digitalnog senzora, u analognoj fotografiji to se radi eksponiranjem filma - kemijskom reakcijom sa svjetlom nastaje zapis koji se naknadno, uz uporabu raznih

kemikalija, razvija. Jedna od velikih zabluda nastala popularizacijom digitalnog medija je i ona oko obrade fotografije. Većina ljudi misli da je obrada fotografija nastala s pojavom digitalne fotografije i Photoshopa. No Photoshop 1.0  izašao je 1990, prvi komercijalno dostupan digitalni fotoaparat izbacio je Sony 1980, a prva obrada fotografije izvedena je  daleke 1860. godine.

Stari majstori imali su posebne tehnike kojima su obrađivali fotografije, uglavnom još u procesu razvijanja ili čak tijekom fotografiranja. Neke od tih metoda su bile dupla ekspozicija, rezanje i spajanje dijelova fotografija, pa čak i uporaba boje i tinte. Tako su zapravo termini poput 'masking', 'dodging', 'burning', 'fading' i 'cutting' nastali još davno prije prve verzije Photoshopa, koji bismo danas mogli nazvati digitalnom tamnom komorom.

Gdje kupiti potrebne stvari?

Prva stvar koja vam treba za analognu fotografiju je - analogni fotoaparat. Imate li sreće, vaš je ujak, djed, otac ili stric krajem 80-ih u nekom duty free shopu kupio Prakticu ili nešto slično, a ako u obitelji imate nekog malo ozbiljnijeg fotografa, postoji mogućnost da negdje na tavanu imate Canon A1. No što ako niste tako sretne ruke? Tada zapravo imate dvije opcije. Po običnim dućanima foto-opreme još ćete možda negdje naći neki zalutali Canon 3000N, ali što ako želite nešto u malo više retro štihu? Tada je prava stvar za vas Međunarodni foto sajam koji se dva puta godišnje (u proljeće i jesen) održava u prostorijama Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu. Tamo zaista možete naći sve što vam srce želi, čak i mijenjati postojeću zalihu. No ukoliko ni tamo ne pronađete ništa za sebe, uvijek postoji Hrelić.

Ok, imate fotić. Još vam samo preostaje da kupite film, a to možete učiniti na nekoliko lokacija. U pokojem foto-studiju, dućanu mješovite robe, pa čak i DM-u možete naći

35-milimetarske filmove, a iako su ovi iz DM-a osrednje kvalitete, poslužit će za one manje zahtjevne, početnike i eksperimentiranja.
Ukoliko pak želite nešto malo ozbiljnije, u Zagrebu se za to brine EFKE u Hondlovoj te Praxis u Hebrangovoj ulici. EFKE drži širok dijapazon 35-mm i srednjeformatnih filmova - dijapozitivi, crnobijeli, infracrveni… Nažalost, filmovi za fotoaparate nisu tražena roba, tako da nemaju uvijek sve i često možete naći filmove kojima je istekao rok trajanja. No te filmove, uz predočenje računa, možete kasnije besplatno razviti, što je svakako plus. Zanimljivo je napomenuti da određeni fotografi traže upravo te filmove s istekom roka trajanja, zbog specifičnih efekata i patine koje su u stanju proizvesti. Praxis pak drži sličan asortiman, a tamo možete kupiti i svu potrebnu opremu za razvijanje te dobiti savjete i sugestije od ljubaznog osoblja.
Koji format, koliko ASA? Crno-bijeli ili u boji? 
Ova će vam pitanja postaviti prodavač, čim ga pitate za neki film. Postoje dva osnovna formata filma (ako ne računamo veliki format, koji kod nas još nikada nisam vidio u prodaji). Prvi, uglavnom i najrašireniji je običan 35-milimetarski format, zvan još i Leica format. Ukoliko posjedujete stari analogni fotoaparat, velike su šanse da u njega ide baš taj 35-milimetarski film.
Drugi format je veći, tzv. srednji format, koji se uglavnom upotrebljava u studijskim fotoaparatima. Dolazi u dvije duljine: 120 (16 snimaka) te 220 (32 snimke). Zaljubljenici u analognu fotografiju koriste ove fotoaparate kako bi dobili plići DoF (engl. DoF ili Depth Of Field - udaljenost između najbliže i najdalje točke objekta na fotografiji unutar koje je ona oštra), a

posebni su i po tome što ih većina fotografije radi u kvadratnom formatu, odakle proizlazi i popularan naziv 'kockica'.
Sljedeća stvar koju biste trebali znati je koliko osjetljiv film kupiti. Osjetljivost filma mjeri se u ISO vrijednosti (kod filmova češće piše ASA), a na nekim starijim filmovima možda još naiđete i na DIN (21 DIN=100 ASA). Za razliku od digitalaca, na kojima nakon svake snimke možete jednim klikom promijeniti ISO vrijednost, kod filma je možete mijenjati tek sa svakom rolom (ukoliko, naravno, imate odgovarajući film). Iako je vrlo teško savjetovati koji film za što kupiti, često se spominju referentne vrijednost: 100 ili 200 ASA za sunčane dane, 400 za oblačno, a 800 i više za unutrašnjost. Naravno, sve ovisi o tome kakvu vrstu fotografije snimate, kako će vam duge ekspozicije biti, koristite li flash itd.
Razvijanje
Nakon što ispucate film, još vam preostaje da ga razvijete. To ponovno možete u EFKE-u, ali i manje-više svakom foto-studiju (ne garantiram za rezultat), a ukoliko je film crno-bijeli, uz malo volje (i mrvicu nereda) možete to relativno lako učiniti i kod kuće. 

Nakon što ste razvili film, možete ga još skenirati kako biste se mogli svojim fotografijama pohvaliti prijateljima (ipak smo mi digitalna generacija ☺). Iskreno govoreći, ukoliko ne fotografirate previše, to je možda najbolje učiniti opet u nekom foto-studiju. Cijene razvijanja role filma u srednjoj rezoluciji (sasvim dovoljno za web) je od 20 do 30 kuna. Ako želite visoko razlučive fotografije, time ćete poprilično opteretiti novčanik.
Ako pak želite skenirati kod kuće, već za 50-ak odskeniranih rola isplati se uzeti neki flatbed skener, npr. Canon 8800f (oko 1500 kn) ili Epson V500 (oko 2300 kn), koji skeniraju oba formata, no ukoliko vam treba samo 35-mm, Canon 5600f i Epson V350 su zbog osjetno niže cijene prava stvar za vas. Ukoliko se pak želite još ozbiljnije prihvatiti skeniranja, pogledajte Nikonovu ED seriju profesionalnih skenera. 
Iako je danas većina profesionalaca prešla na potpuno digitalan način rada, analogna fotografija definitivno ima svoje čari. Budući da role filma uglavnom imaju 30-ak snimaka, svaki ćete kadar morati pomno isplanirati. Takav način rada uči vas da razmišljate dok fotografirate, a nakon razvijanja svoje ćete radove puno više cijeniti.