Upoznajem se s Anjom, pruža mi ruku i osjetim kao da sam stisnuo zrak. Pogledam, samo tri prsta, savršeno posložena kao da se jučer teleportirala s nekog planeta iz delta kvadranta. Pokazuje mi drugu ruku. Nešto bolja situacija. Njih četiri. Dijagnoza je nešto proširena – aplazija fibule, tj. izostanak lisne kosti, deformirana stopala, jedna noga kraća. S tom razlikom što je otprije godinu i pol dana još kraća. Amputirana joj je potkoljenica jer više nije imalo smisla ići po serijskim operacijama koje su joj definirale djetinjstvo. Njih 32. Nije fora ući u dvadesete s pola noge manje, u vrijeme kada su na odjevnom meniju štikle i kratke suknje, ali Anja Mihaljević je nešto drugo. Nazovimo je avangardom nove generacije osoba s invaliditetom.

Najveći problem s osobama s tjelesnim oštećenjima je sažalijevanje. I to očekuju od drugih. Stalno govore 'to ja ne mogu'. Ja, evo, više nemam nogu. Big deal. Svi imamo neki nedostatak, samo što ja imam fizički. Imat ćemo zato nešto izraženo od kreativnosti, posla... Ako ti se nešto oduzme na jednoj strani, dat će ti se na drugoj', priča Anja koja je pola djetinjstva provela po bolnicama i – da ne povjeruješ – bilo joj je skoro pa bajkovito.

Pola prijateljskog kruga čine joj doktori i medicinske sestre, kaže da bilo kog od njih može nazvati u nedjelju u ponoć. Očito na nekim našim odjelima radi osoblje ispalo iz Disneyjevih crtića: 'Ne bih bila ovakva osoba da nisam bila toliko godina u bolnici. Upoznala sam užasno puno divnih ljudi s kojima sam već 18 godina jako dobra. Apsolutno mi izlaze u susret.' Očito je da se nekad bolje roditi bez lisne kosti, nego s njom jer Anja barata zavidnom količinom energije i samopouzdanja. Bez obzira na to što je tek nedavno naučila trčati. Posljednji put je to napravila s pet godina: 'Dobila sam protezu i počela raditi s trenerom. Pustio me samu i snimao, brinula sam se što mi se sve može dogoditi, što ako padnem... U početku nije išlo, frustracija, a onda mi je samo u jednom trenutku rekao – jesi ti svjesna da upravo trčiš? Isuse... bila sam u šoku. Nakon toga poželjela sam sve – i voziti bicikl, i otići trčati na nasip, želim toliko puno stvari.'

Anja je nazvala svoju protezu 'Pamela'. Priča mi kako smo u Hrvatskoj još užasno sramežljivi, preplašeni, bez obzira na to s koje strane invaliditeta se nalazimo. Vani si ljudi izrađuju proteze u stilu Star Warsa, s robotičkim dizajnom, ima tu i zmajeva ili likova iz crtića. Da skrene fokus sa sažaljenja i žicanja para, standardnu percepciju invalida u Hrvata, s dvije prijateljice je pokrenula udrugu Mogu sve, gdje se okupljaju i čitavi i oni malo manje čitavi: 'Počelo je kao projekt za faks, a u međuvremenu su nas krenuli zvati s televizije, ljudi su nas počeli lajkati na Facebooku. Imamo drugačiji pristup – povezujemo mlade ljude i studente sa i bez oštećenja i objavljujemo samo pozitivne slike i priče. Poanta je dobiti volju. Moraš si zacrtati cilj i onda ćeš ga postići. Rijetki su ti koji uspiju na moj način. Da ih ne dira okolina koja je kod nas još uvijek osuđujuća. Kod nas u udruzi nitko neće previše pričati o svojoj dijagnozi, nego o tome što studira, koji su mu hobiji.' Kao novinarka koja objavljuje priče i intervjue s osobama s oštećenjima, kaže da se mediji u Hrvatskoj uglavnom ne znaju postaviti prema takvim osobama. Priče se svode na prikazivanje djece po bolnicama s ucviljenim roditeljima sa strane. 'OK, svi imamo nešto što ne možemo, ali dajte prikažite ono što mogu. Dijete će jednog dana biti umjetnik, novinar, znanstvenik... Nešto će postati. Pokažite tu njegovu kreativnost, sve te stvari koje ga zanimaju ili se njima bavi', veli Anja.

Kako god, amputacija je formalno značila neuspjeh. Ljudi s aplazijom fibule uglavnom ostanu bez noge puno ranije. Ispada da je sve što su radili kroz nebrojene operacije, zapravo bilo uzaludno. I je i nije, kaže cura kojoj je djetinjstvo po bolnicama ostalo u 'super zabavnom sjećanju'. Opsjedali su je roditelji, doktori, sestre, uspjela je normalno završiti sve škole. Bez obzira na to što nikad neće moći skakati bungee jump, što je izostala s maturalaca i morala na brzaka odrasti. Dok je njena generacija razbijala glavu oko toga koju haljinu obući, Anja je mislila kako upasti na faks i što raditi. To je sad riješeno, a na red su došle, naravno, haljine. Potpuno suprotno PS-u. Ljudi s protezom se obično kamufliraju u hlačama, objašnjava mi.

Nekima ne bi bilo dovoljno ni 50 prstiju i 10 nogu da sustignu volju i povjerenje u sebe kojima barata cura s ekstremno rijetkom deformacijom. Sedam je ionako u numeričkoj simbolici predstavljalo savršenstvo. Očito ostatak čovječanstva ima tri prsta previše da bi ostvario svoje potencijale.