Dokumenti, koji su donedavno ležali pod oznakom stroge tajnosti u Washingtonu, otkrivaju da su se tri vojne institucije nakon II. svjetskog rata dopisivale na temu Pavelićevih sanduka i kutija ('14 kutija i četiri sanduka'). Od toga su dvije bile američke, obje pri zapovjedništvu Američke vojske u Austriji, a jedna jugoslavenska.

Američke su bile Odjel za reparaciju, na čelu spukovnikom K. S. McKeejem, te Odjel za spomenike i lijepeumjetnosti na čelu s R. H. Millerom. Sjugoslavenske strane zahtjeve i pisma potpisivao je 'pukovnik V.Vodopivec', šef Vojne misije Demokratske Federativne Jugoslavije pri Savezničkom savjetu za Austriju u Beču.

Ključni dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, napisan je 28. travnja 1945. u 'Altausseeu', a trebao je potvrditi da je 18 sanduka u ime hrvatskog vrhovništva deponirano u 'Salzbergwerk Altaussee'.

Rudnik soli pored austrijskog jezera (Altaussee) bilo je mjesto na kome su nacističke glavešine još 1944. spremile nevjerojatno blago svjetske umjetnosti, popljačkano u raznim okupiranim zemljama.

Tu su Hitlerove poražene marionetske državice, odnosno njihovi šefovi, skrivale svoje vrijedne zbirke i raznorodno zlato pred porazom o kome su, čini se, međusobno šutjeli. Evo što je pukovnik američki pukovnik McKee napisao o Pavelićevu blagu, i to kao 'predmetu' što se tiče 'jugoslavenske imovine u rudniku Altausse':

Tih 18 jedinica pregledali su 'predstavnici Jugoslavenske vojne misije za repatrijaciju': kapetan Mileusnić i poručnik Tunguz, 'zajedno s nižepotpisanim'. McKee bilježi: 'Ustanovljeno je da 18 sanduka sadrži ono što se smatra dijelom kućanstva 'obitelji Pavelicu', uključujući srebro, posteljinu, fonografske ploče, albume itd., plus veliki porculanski servis za jelo za koji se vjeruje da ga je Poglavniku darovao Ribbentrop.

Svi su predmeti novi, mnogi obilježeni šahovnicom i nemaju nikakvu umjetničku vrijednost.'

'Kako je ‘the Pavelicu familly’ donedavno živjela u St. Gilgenu u Austriji, opetovano se vjeruje da to naglašava osobni karakter imovine o kojoj se ovdje govori', ponavlja pisac ovoga pisma. I dodaje kako treba zabilježiti da 'Pavelicu' traži Međunarodni sud kao ranog zločinca te da još uvijek nije pronađen. U zaključku istog pisma pukovnik McKee praktično nalaže odnosno 'preporuča' Odsjeku za spomenike i lijepe umjetnosti da nakon prezentacije odgovarajućih dokumenata, od strane Vojne misije Demokratske Federativne Jugoslavije, 'predmetnutu imovinu preda njima, kako bi je Jugoslaveni čim prije transportirali u Zagreb'.

Pukovnik Vodopivec navodi da je bilo pregledano samo 14 Pavelićevih sanduka, te su četiri, prema tome, ostala neotvorena.

Među sadržajem otvorenih sanduka pronađeni su sljedeći predmeti: tepisi manjih veličina; lijepe porculanske posude; srebrne žlice, noževi, vilice, svijećnjaci, posuđe itd; fino staklo (kristal?), albumi s fotografijama i poštanskim markama; gramofonske ploče; stolnjaci; četiri nešto manja sanduka, koja su zaključana, nisu bila otvarana'.

U ime jugoslavenske vlade pukovnik iz Vojne misije zahtijevao je da ova imovina, 'kao privatno vlasništvo Ante Pavelića, najvećeg ratnog zločinca naše zemlje', bude vraćeno u Titovu Jugoslaviju.

Ostaje veliko pitanje zašto sanduci nisu bili vraćeni u Jugoslaviju, barem koliko je javnosti poznato.

Više pročitajte OVDJE.