Više od 10.000 migranata iz ratnih područja nalazi se u Bjelorusiji s namjerom prelaska u Europsku uniju, procijenila je početkom rujna poljska granična služba. Nekoliko dana kasnije, prvi put nakon komunističke ere, Poljska je uvela izvanredno stanje na dijelu svog teritorija, uz zabranu prosvjeda i masovnog okupljanja stanovnika u pograničnom pojasu. Nešto sjevernije - istovjetna situacija. Zbog povećanog priljeva migranata uzduž bjeloruske granice s Litvom, Vilnius je od Bruxellesa zatražio da financira izgradnju tri metra visoke i više od 500 kilometara dugačke ograde, no EU još uvijek nema usuglašena pravila za migracije.

Migrantske rute na sjeveroistoku Europske unije aktivne su već godinama, no pritisak je pojačan početkom ljeta, kada je EU uveo sankcije Minsku, a bjeloruski diktator Aleksander Lukašenko uzvratio propuštanjem migranata na zapadnu granicu. Kriza je eskalirala posljednjih dana smrću troje migranata na različitim lokacijama uzduž poljske granice s Bjelorusijom. Više sreće imala je skupina petero muškaraca i triju žena, zaglavljena u močvarama pograničnog područja. Oni su hospitalizirani u nedjelju, zahvaljujući zajedničkoj akciji pogranične službe, policije, vatrogasaca, vojske i helikopterske ambulantne službe.

EU optužuje Lukašenka da migrante s Bliskog istoka zrakoplovima prebacuje na svoj teren, odakle ih u osvetničkom pohodu šalje na Zapad. Istodobno, u Bruxellesu strahuju od pojačanog priljeva migranata iz Afganistana nakon što nova talibanska vlast otkrije svoje novo-staro lice.

Zoran Ničeno, načelnik Uprave za granicu MUP-a, nedavno je nagovijestio da Hrvatska u 2021. može očekivati više tražitelja azila nego prethodnih godina iako je stanje na hrvatskoj granici mirno. Štoviše, u prvih osam mjeseci bilježi se 33 posto manje nezakonitih prelazaka, a mada je i u Sloveniji zabilježen pad nezakonitih migracija, u njoj ipak niču novi kilometri bodljikave žice. Ruta preko Srbije preusmjerena je prema Rumunjskoj, Mađarskoj i Austriji.

Zbog opasnosti koje migrante vrebaju na Sredozemlju i surove balkanske rute - uz reputaciju hrvatske granične policije, tu su iscrpljujući teren i opasnosti od mina - sve više migranata odlučuje se na sigurniji, no duži put preko europskog sjevera.

Poljska, Litva i Latvija reagirale su postroživši granične kontrole, pa se stvaraju tzv. migrantski džepovi. Krajem kolovoza 30-ak afganistanskih migranata zapelo je u improviziranom kampu na granici Bjelorusije i Poljske, a Varšava se našla pod kritikama međunarodnih humanitarnih organizacija jer im je onemogućila pristup iako je nekim migrantima pozlilo.

O snazi aktualnog migrantskog vala najbolje govore brojke: lani je u Litvu ušao svega 81 migrant, a od početka 2021. registrirano ih je više od 4100. Samo u kolovozu iz Bjelorusije u Poljsku pokušalo je ući 3000 ilegalnih migranata, a krajem mjeseca i Poljska je počela graditi 2,5 metara visoku žicu duž 418 kilometara granice.

Vidmarović: Tri su razloga zašto EU ne treba strahovati

Vanjskopolitički komentator Branimir Vidmarović ističe da aktualnu migrantsku situaciju nije moguće, ni u perspektivi, uspoređivati s onom iz 2015., kada je krenuo egzodus iz Sirije.

'Prema službenim statistikama, u posljednje dvije godine smanjuju se ilegalne migracije u Europsku uniju, što je razumljivo jer se situacija stabilizirala, EU se malo presložio, pa je onda i covid unio svoja ograničenja - krijumčari ljudima, odnosno firme koje su se bavile ilegalnim prijevozom migranata bile su primorane obustaviti svoju djelatnost. Što se tiče konkretno Afganistana, nekoliko je faktora zbog kojih EU ne bi trebao strahovati da će broj izbjeglica doseći broj iz 2015.', upućuje Vidmarović.

'Prvo, pojačana je europska sigurnost. Bruxelles je iz krize 2015. izvukao proceduralno-operativne poučke, pa je Unija sada spremnija i čvršća što se tiče migrantske politike. Drugo, Afganistan je puno dalje od Sirije, a putovanje prema EU je puno teže i skuplje. Ne može si svatko priuštiti putovanje koje košta po nekoliko desetaka tisuća dolara; samo će imućniji sloj moći na taj način krenuti prema EU. Susjedne zemlje su maksimalno pojačale sigurnost, tako da je vrlo teško prijeći granicu. Treće, veći dio afganistanskih izbjeglica krenuo je prema Pakistanu i Iranu. Oko 800.000 ih je otprije u Iranu, a preko milijun i pol u Pakistanu. Te dvije zemlje na sebe uzimaju breme afganistanske krize', razložio je Vidmarović.

Strahovi EU-a od velikog vala afganistanskih izbjeglica zasad su, dodaje analitičar, neutemeljeni i zato što Turska više ne želi imati ulogu 'međuspremnika' izbjeglica, a pritom ne pomaže čak ni europska politika financiranja izbjegličkog smještaja. Jednostavno, stanovnici Turske nezadovoljni su postojećim stanjem s izbjeglicama iz Sirije, pa bi dolazak bilo kojih 'trećih' izbjeglica povećao socijalne tenzije unutar zemlje. Eskalacija krize na istočnoj granici EU-a nema toliko veze s povećanjem broja migranata koliko s personalnim ratom između Bjelorusije i baltičkih zemalja, smatra Vidmarović.

'Litva je pokrenula nekoliko političkih inicijativa protiv Bjelorusije, snažno je zagovarala sankcije protiv Lukašenka i bjeloruske vlasti, a Bjelorusija je odgovorila tzv. asimetričnim ratom: uspostavili su bezvizni režim s Irakom i kane to učiniti s Pakistanom. Krenuli su i redoviti letovi iz Iraka prema Minsku. Migranti apsolutno legalno, preko turističkih aranžmana, dolaze na područje Bjelorusije, a onda ih posebni vodiči transferiraju do granice, ponekad i u pratnji bjeloruske policije i vojske', kaže analitičar.

EU se našao u vrlo nezgodnoj poziciji zbog toga što je Bruxelles donekle okrenuo ploču u situaciji u kojoj su žičane ograde postale pravilo, a ne više samo iznimka u režiji autoritarnih europskih čelnika tipa Viktora Orbana. Poljska policija nastupa oštro, a tisuće migranata predstavljaju stvarni šok za malu zemlju poput Litve. Među migrantima zatečenim u pokušajima ilegalnog prelaska istočne europske granice najviše je Iračana i Afganistanaca, no ima i migranata iz afričkih zemalja.

'Tko god kupi kartu u zračnoj luci u Bagdadu, može se naći na granici EU-a. Bjeloruska imigrantska politika namjerno je ublažena kako bi se stvorila kriza, no što se tiče samih izbjeglica iz Afganistana, to mogu biti ljudi koji su od ranije bili u Iraku, oni koji su sada nekako uspjeli doći, ali to opet nije onaj očekivani val od milijun i pol ljudi kojih se EU pribojava', ističe Vidmarović.

Stoji li iza svega Vladimir Putin?

Neki zapadni analitičari i mediji, poput Foreign Policyja, tvrde da iza svega stoji ruski predsjednik Vladimir Putin, no Vidmarović odbacuje takve tvrdnje.

'To su nažalost tekstovi koji su lijepo napisani i dobro argumentirani, ali njihovi zaključci proizlaze iz ne baš dobrog razumijevanja Rusije i Bjelorusije. To je slično iluziji da su Sjeverna Koreja i Kina jako bliski partneri i da Pyongyang sluša Peking. Lukašenko je vrlo neovisan, a strategiju izazivanja krize donio je bez ičije pomoći ili blagoslova. On sigurno nije pitao Putina za dopuštenje', rezolutan je Vidmarović.

Objašnjava da se tu radi o različitim politikama i sustavima, s dva veoma različita tipa političara.

'Njihova konvergencija interesa odvija se isključivo na vrlo uskim područjima suradnje u razmjeni sigurnosnih podataka, suzbijanja prosvjeda, unutarnjih terorističkih prijetnji, međusobne podrške stabilnosti režima, energetskoj i gospodarskoj suradnji. No pritom valja imati na umu to da je Lukašenko politički stariji od Putina, strahovito vrednuje suverenitet svoje zemlje, sustava i samog sebe. Lukašenko kontrolira puno više toga u svojoj zemlji nego što to Putin može u Rusiji. Putin ima interesne skupine, veliki biznis, nekoliko jakih lobija - socijalni, ekonomski, energetski, vojni... Mnogo interesnih sektora bori se za njegovu naklonost i proračun. On nije apsolutni vladar u svojim odlukama, više je kao medijator raznih interesa svih tih grupacija, poput glave obitelji.

Lukašenko nije Putinova lutka na koncu

Lukašenko je u potpuno drugoj poziciji, on doista jest kreator svega. Upravo zato što Bjelorusija nema lobije i interesne skupine, on kontrolira sve što je relevantno u državi, a to su petrokemija i obrambena industrija. Vojska i policija su mu jako lojalne, nema oporbe koja mu se može suprotstaviti. U Rusiji ipak postoje istraživanja javnog mišljenja i imamo uvid u preferencije građana dok su u Bjelorusiji takve aktivnosti sada zabranjene. Nažalost, nemamo pravog znanstvenog alata da vidimo tko voli Lukašenka, a tko ne', objašnjava Vidmarović.

'Lukašenko svira Putinovu frulu samo onda kada mu to odgovara, kada treba dogovoriti nižu cijenu energenata, uzeti kredit, odgoditi vraćanje kredita, dobiti političke poene u odnosima s EU-om… Ruska politika jako dobro poznaje njegov način funkcioniranja, njegovo skakanje s lijeva na desno, nije ni Kremlj oduševljen time', kaže analitičar, ponavljajući da su migrantske rute na Balkanu i na sjeveroistoku EU-a dvije zasebne krize, koje imaju istu suštinu, ali nisu iste po mjestu tvorbe.