Naime, za razliku od slučajeva Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, koji su bili deklarirani kolekcionari, javnost do sada nije znala za tu Bandićevu sklonost niti se on ikada u javnosti izjasnio kao kolekcionar. Također, taj podatak, kao i vrijednost kolekcije, nije naveo ni u svojoj imovinskoj kartici, čime je prekršio Zakon o sprečavanju sukoba interesa. No uz to je prekršio i pravila struke, kako smatraju naši sugovornici, smjestivši svoju kolekciju u očito neadekvatan prostor.

Zbog toga smo naše sugovornike zamolili da analiziraju filozofiju hrvatskih političara kolekcionara, koji skrivaju svoje kolekcije po kojekakvim bunkerima i tajnim skrovištima, tražeći od njih da odgovore na pitanje što oni time demonstriraju, krše li time pravila struke i kakvu ulogu u svemu tome imaju sami umjetnici.

Blago u riznicama skriva se da puk ne bi postavljao nezgodna pitanja

Jasmina Bavoljak, zamjenica ravnateljice Klovićevih dvora i viša kustosica, tvrdi da su svi velmože i kraljevi, još od mikenskih vremena, uvijek imali tajne riznice i skrivena blaga, kojima su iskazivali moć i vlast. 'Te riznice morale su biti skrivene jer su bile značajne i njima i društvima u kojima su živjeli. Skrivali su ih kako bi oni sami, daleko od očiju javnosti, uživali u njima. S druge strane, to blago u riznicama skrivali su zato da se njegovo porijeklo ne bi pogrešno protumačilo, da običan puk ne bi postavljao nezgodna pitanja o nastanku tih riznica i u konačnici da to blago ne bi bilo oteto, dakle, zbog njegove sigurnosti.'

Po njenom mišljenju u ova tri slučaja hrvatskih političara kolekcionara – Ive Sanadera, Nadana Vidoševića i Milana Bandića - zanimljivo je vidjeti sličnost s tim povijesnim velmožama: svi su čuvali svoje umjetnine u tajnim skrovitim bunkerima, a Vidošević je čak imao posebnu dvoranu u koju su mogli doći samo povlašteni i uživati u njegovim umjetninama, kao što su radili i kraljevi.

'Bandić je, pak, tipičan pokazatelj psihologije moćnika, koji po definiciji moraju imati neko blago, neku riznicu velike vrijednosti da bi time demonstrirali svoju moć i vlast', objašnjava Jasmina Bavoljak, dodajući da zapravo nije problematično njihovo kolekcioniranje umjetnina nego način njihovog prikupljanja.

'Jasno je da se u nekim slučajevima radilo o poklonima, u drugima pak o mitu, kod trećih o reketarenju, a kod nekih o pranju novca ili o kupnji umjetnine na nerealnom tržištu na kojem se formiraju nerealne, imaginarne cijene. Poanta je u tome što se kod nas na tzv. tržištu trguje lažnim cijenama i lažnim vrijednostima, a najgore je što u tome sudjeluju i neki umjetnici, koji pristaju na kult žrtve, srozavajući vrijednost svog rada i svojih djela kako bi nešto dobili zauzvrat od politike, koja nam kroji živote. Nažalost, pristaju na to jer je sve trgovina, a takvo tržište odraz je generalnog stanja u društvu', zaključuje Jasmina Bavoljak.

Bandić je slike spremao za crne dane, to je tipičan mentalitet kamena i siromaštva, poznat iz 'Prosjaka i sinova'

Tihomir Milovac, viši kustos zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, ističe da je tim trima slučajevma zajednički politički background i gomilanje slika, no tretman kolekcija kod svakoga je bio drukčiji:

'Sanader i Vidošević bili su deklarirani kolekcionari i javnost je o tome ponešto znala, a kod nabave djela imali su i stručne savjetnike te su svoje umjetnine držali u donekle adekvatnim uvjetima', objašnjava Milovac. 'Bandić se nikada do sada nije izjasnio kao ljubitelj umjetnina, a kamoli kao kolekcionar. On je svojoj kolekciji pristupio pragmatično, kao potencijalnom izvoru neke buduće zarade, prepoznavši u slikama prvenstveno tržišnu, a ne umjetničku vrijednost, te ih spremio za 'crne dane'. A to je tipičan odraz mentaliteta kamena i siromaštva, poznatog iz 'Prosjaka i sinova', koji pokazuje sklonost zaradi i preživljavanju u svim uvjetima.'

Milovac dodaje da je Bandićeva 'kolekcija' od navodno nekoliko stotina slika brojčano impozantna, bez obzira na to o kojim se djelima i umjetnicima radilo, 'no način na koji je pohranjena u tajnom skrovištu ukazuje na to da je očito nastala zbrda zdola, dakle, da Bandić nije strastveni kolekcionar i da on o umjetnosti nema blage veze, jer da su mu te slike uistinu nešto značile, onda bi ih javno izložio u svom domu ili u nekoj gradskoj instituciji'.

'Taj model pohranjivanja umjetnina u vikendici, kleti, podrumu, dakle, posve neadekvatnom a skrivenom prostoru, apsolutno je neprimjeren, neprihvatljiv i neznalački te ukazuje na nepoznavanje osnova kolekcionarstva, jer su slike tako izložene lošim klimatskim uvjetima, od vlage do vrućine, što oštećuje i obezvređuje umjetnička djela', upozorava Milovac.

Po njegovu mišljenju, u Bandićevoj tajnoj kolekciji gotovo sigurno nema ozbiljnijih umjetnina, nego se radi o trivijalijama ili grafikama koje je on vjerojatno dobivao na poklon kao zahvalu za neke usluge. 'No postavlja se pitanje jesu li te slike bile pokloni Milanu Bandiću građaninu ili gradonačelniku Zagreba i je li način dolaženja do njih bio legalan. To bi trebalo istražiti', zaključuje Milovac.

Gdje i kako su nabavljene te umjetnine, je li za njih plaćen porez?

Po mišljenju Janke Vukmir, predsjednice Instituta za suvremenu umjetnost te priznate kustosice, svaki vlasnik umjetnina može se prema svojoj imovini – slikama - odnositi kako hoće, ovisno o tome koliko cijeni i poštuje svoju imovinu.

'Netko svoj automobil čuva u garaži, netko ga ostavlja na cesti gdje ga peru kiše i snijeg, a netko pak gomila poput hrčka slike u bunkeru, misleći da time pokazuje da umjetnost ima veliku vrijednost, no pitanje je znaju li u njoj uživati. No najveći problem nije u smještaju tih umjetnina, nego u tome gdje i kako su te umjetnine nabavljane i postoji li pisani trag o tim transakcijama te je li za njih plaćen porez', ističe Janka Vukmir.

'Mi za sada ne znamo vrijednost tih umjetnina pronađenih u Bandićevoj vikendici niti znamo kako je do njih došao, dakle, je li ih dobio na poklon ili ih je kupio, odnosno, jesu li kupljene u ateljeu umjetnika, nekoj galeriji ili na nekom desetom mjestu', napominje Janka Vukmir, dodajući da je problem u tome što u Hrvatskoj nije regulirano tržište umjetnina.

'Kod nas postoji kakvo takvo tržište umjetnina za mrtve umjetnike, ali ne i za suvremenu umjetnost', ističe Janka Vukmir koja se više od 20 godina bavi suvremenom umjetnošću. 'Također, ne postoje galerije specijalizirane za suvremenu umjetnost. Zbog toga suvremeni umjetnici ne mogu imati adekvatne prihode za svoj umjetnički rad niti postoje tragovi o tim transakcijama. Zbog toga bi mene zanimalo da se otkrije u sva tri slučaja – Sanadera, Vidoševića i Bandića – gdje su se nabavljale te slike, u kojim galerijama i za koje svote, i gdje se zapravo trguje suvremenom umjetnošću. Naime, do sada nam ni jedna od te tri afere nije otkrila odgovore na ta pitanja, koja su po mom mišljenju ključna', zaključuje Janka Vukmir.