Financijske krize (i ratovi) nekada su bile rezervirane striktno za ekonomske i strateške rubrike. Danas su praktički jedina živa tema vanjskih politika. Od Europe do SAD-a čitamo o deficitima i omjerima državnih dugova prema BDP-u, tržišta kapitala vode se brojkama do u x decimala, no za analizu stanja na terenu, tj. koliko se kvalitetno živi, koje su socijalne razlike ili, recimo, koje su ekološke implikacije rasta ili pada cifri u državnim knjigovodstvima, štura informacija o BDP-u ne govori apsolutno ništa. The Guardian donosi zanimljivu analizu pod pitanjem 'Zašto smo toliko fiskirani na BDP?'.

Izračun bruto domaćeg proizvoda neke zemlje je relativno nova stvar u ekonomiji. Do tridesetih godina prošlog stoljeća nikog nije zanimao ukupni državni output, a kada i se i krenulo s izračunima bilo je to više iz političkih nego gospodarskih razloga. Desnicu je zanimalo koliko je zdrava nacionalna ekonomija, ljevicu pak na koji način se bogatstvo može pravednije rasporediti, jednom kada se zna ukupni volumen kolača. S vremenom BDP je postao zlatno tele ekonomskih analiza, panaceja za sva gospodarska pitanja i nedoumice, apsolutni pokazatelj blagostanja. I tako narednih 50 godina.

Ipak, sve je više dokaza da izračun bruto domaćeg proizvoda ne registrira stvari do kojih je ljudima izrazito stalo, elaborira dalje The Guardian. To se ponajprije odnosi na parametre pojedinačnog blagostanja kao što su razne društvene potrebe i zahtjevi, zdravlje, kvaliteta života ili nejednakost. Istina, njegov pad redovito nosi sa sobom veće siromaštvo na individualnoj razini, no njegov rast, naprotiv, ne znači da je pojedincima bolje.

Britanski BDP je od 2003. do 2008. narastao za 11 posto, no prosječne plaće se nisu pomakle s mjesta. Životni standard se pogonio sve većim zaduživanjem, nije bio rezultat veće društvene proizvodnje. S druge strane, BDP Japanastagnira od početka devedesetih godina, no životni im je standard među najvišima na svijetu, usporediv jedino s Njemačkom. Nezaposlenost im je duplo manja nego u SAD-u (mizernih 4,6 posto), a društvene nejednakosti daleko manje nego na europskom ili sjevernoameričkom kontinentu.

Također, BDP ne mjeri utjecaj razvoja na okoliš. Što znači njegov rast ako on uzrokuje na drastičnu štetu po okolinu i ultimativno je suicidalan? Sve o tome znaju stanovnici pacifičkog otoka Nauru koji su svojedobno uživali najveća primanja po glavi stanovnika na svijetu. Danas pak žive od karitativne pomoći Australije. Što se dogodilo? Čitav je otok živio od prodaje fosfatnih stijena, nužnih u proizvodnji gnojiva. Jednom kada su ostali bez resursa, otok se ekspresno pretvorio iz prosperitetnog raja u centar za zadržavanje pod ingerencijom Australije. Ova im zauzvrat šiba humanitarnu pomoć.

Kako navodi Guardianov autor, Cameronova koalicija vjeruje u slobodno tržište i ekonomski rast kao magično rješenje svih nacionalnih tegoba, umjesto da se domisli strategiji za mjerenje sveukupnog nacionalnog blagostanja. Priče o strogoj štednji i rezanju deficita koje su omilile britanskom premijeru samo će dodatno zakomplicirati britansku recesiju, jer bez javne potrošnje štednja vodi u stagnaciju lišenu razvojnih inicijativa.

Možemo možda nabaciti hipotezu: rast BDP-a uglavnom signalizira koliko je uski krug poduzetničkih divova još bogatiji, dok njegov pad govori koliko će većina biti još siromašnija.