O čemu je riječ?

Prema slovenskim medijima uzbuna je krenula 30. siječnja 2016. kada je jedan od vodiča u Postojnskoj jami primijetio jaje čovječje ribice učvršćeno na staklo akvarija u tzv. Koncertnoj dvorani Postojnske jame. Biolozi su odmah osigurali akvarij, a ženka je svakog dana nastavila polagati po nekoliko novih jajašaca da bi ih konačno izlegla 60-ak. Među njima više ih je nastavilo pokazivati znakove razvoja, a prije par dana neki su se konačno počeli micati (pogledajte video dolje).

Zašto je to toliko važna vijest? Stvar je tome što se čovječje ribice, koje nerijetko žive i više od 100 godina, a mogu bez hrane i do 10 godina, razmnožavaju tek jednom do dva puta u 10 godina. A do sada nitko nikada nigdje nije vidio kako to rade u prirodi jer svoje aktivnosti razmnožavanja obavljaju na vrlo skrovitim mjestima.

Činjenica da su se ličinke počele micati posebno je uzbudljiva jer je ženka bljedunjavog vodozemca već jednom snijela jaja u akvariju 2013. no ona tada nisu preživjela. Opasnost po mladunce još nije prošla, međutim, ovo je prvi puta u povijesti da su pred očima stručnjaka dogurali tako daleko.

Slovenski biolozi daju sve od sebe kako bi ih zaštitili od mogućih opasnosti. Uklonili su sve moguće predatore, osobito druge čovječje ribice i račiće, a svakog dana ulaze u akvarij i uklanjaju jajašca koja su uginula. To nije ni najmanje jednostavno jer je čak i u umjetnom okolišu ženka pronašla prilično nepristupačno mjesto za njihovo polaganje.

Iskustva pokazuju da će se do odrasle forme razviti tek malen postotak embrija, a jedna od opasnosti su i genske mutacije. Primjerice, neke jedinke s mutiranim genima znaju izrasti s ustima koja se ne mogu otvoriti.

Osim toga čovječje ribice su vrlo osjetljive na čistoću vode, te na promjene u okolišu i u temperaturama vode.

Neobičan stanovnik kraških krajeva

Čovječja ribica (lat. Proteus anguinus) je endemični vodozemac iz porodice glavašica i jedini predstavnik roda Proteus. Živi u podzemnim kraškim vodama, rijekama i jezerima, od sjevera Italije, preko Slovenije i Hrvatske do BiH i Crne Gore. Voli mirne vode bogate kisikom i niske temperature od 6 do 12°C. U Hrvatskoj je strogo zaštićena svojta.

Ima izduženo, jeguljasto tijelo koje svijetlom bojom i nježnom teksturom podsjeća na kožu bijelih ljudi po čemu je dobila ime. Tek vrlo rijetki primjerci imaju pigment što pokazuje da su bili izloženi suncu. Zanimljivo je da vanjske škrge nemaju samo larve već i odrasle jedinke koje dišu plućima i kožom. Ova nepotpuna metamorfoza larve u zrelu jedinku kod repaša zove se neotenija, a smatra se posljedicom gena, manjka joda u podzemnim tekućicama ili nedostatkom hormona rasta. Kod čovječjih ribica, koje nikada ne napuštaju život prilagođen vodi, preobrazba se ne može potaknuti dodavanjem hormona ili joda kao što se ponekad može kod nekih daždevnjaka i vodenjaka.

Budući da uvijek borave u potpunoj tami, osim kada ih obilne kiše izbace na površinu, što je često kobno, nemaju pigmenta u koži. Bijelo-žućkastu ili bijelo-crvenkastu boju dobivaju od površinskih kapilara. Glava im je velika i izdužena. Na prednjim nogama imaju po tri slabo razvijena prsta, a na stražnjima po dva. Obično su duge oko 25 cm, no zabilježeni su i primjerci od 40 cm. Mužjaci su nešto manji. Hrane se vodenim račićima, crvolikim životinjama, ličinkama kukaca i mekušcima.

Ritual parenja im je vrlo zanimljiv. Mužjaci se prvo ženkama udvaraju mahanjem repom u smjeru njihovih glava. Potom si parovi njuškicama dodiruju kloake i šeću zajedno nakon čega će mužjak ispustiti spermatofore. Ženka ih konačno prihvaća svojom kloakom, a cijeli proces nerijetko se ponavlja više puta. Jaja legu nakon 86 do182 dana, ovisno o temperaturi vode – u hladnijoj vodi kasnije. Ako je voda vrlo hladna, ženke ne legu jaja nego rađaju žive mladunce.

Čovječje ribice 1689. prvi spominje slovensko-austrougarski prirodoslovac Johann Weikhard von Valvasor koji piše da ih je lokalno stanovništvo, kada bi ih bujice izbacile na površinu, smatralo mladuncima zmajeva.