Hrvatska godinu za godinom rasprodaje neke provjerene društvene vrijednosti, a stvara nove društvene rituale koji se pretvaraju u masovnu pučku opsjenu. Na jednoj su strani politički grabežljivci i novi društveni skorojevići koji žele potvrditi svoj novi društveni prestiž (otuda i skandali oko Sanaderove i Vidoševićeve zbirke umjetnina), a na drugoj populisti, koji su cijele gradske trgove pretvorili u masovne pučke kuhinje u paradnim pokušajima vlastitog političkog iskupljenja. U stilu srednjovjekovnih fešti u povodu vladarskih vjenčanja, za izvarani i izgladnjeli puk, na sve se strane nude besplatne srdele ili fiš paprikaš, kao božićni dokaz davno izgubljenog zajedništva, baš kao što u prigodnim televizijskim i inim dobrotvornim javnim spektaklima (koncerti, balovi) razvikane medijske i političke zvijezde podjednako lažno glagoljaju o neograničenoj hrvatskoj nesebičnosti.

Odabrani ostaju odabrani čak i kada liju krokodilske suze zbog onih koji boluju ili gladuju, a mnoge milosrdne udruge prije dokazuju manjak državne solidarnosti i višak prigodnog licemjerja nego odgovornu, sustavnu i promišljenu brigu za obespravljene. Malo hrane i drva za neke starce na nekoj planini, desetak stipendija za siročad koju su napustili roditelji, besplatni građevinski materijal za postradale u poplavama ili zrakoplovne karte za liječenje u inozemstvu, dok je država do kraja poskupila zdravlje, a pojeftinila život, pa više nema ni vremena, ni volje, ni novca, za dostavu plina u zabačena sela i skupe operacije za najnesretniju djecu u provjerenim inozemnim bolnicama. Poreze, prireze i doprinose plaćamo svakog mjeseca, a tek se jednom godišnje besplatno veselimo 'najboljoj' kajgani na svijetu.

Tako su na sve strane otvorena vrata za populistička pranja savjesti, kupovanja popularnosti i skrivanja iza najplemenitijih osjećaja. Novac nikome ne smrdi, pa tako ni dobrotvorne kune, koje se ponekad troše na rasipnički i pljačkaški način (afera oko isparenih milijuna za hrabru lavicu), a ponekad nikada ne stignu na obećano mjesto, kao dobrotvorni utržak s nekih Thompsonovih koncerata. Na jednoj strani lažna obećanja, a na drugoj politička podmićivanja, ponekad zbog vlastitog publiciteta, a prečesto u ime nekih budućih mutnih poslova, baš kao i u slučajevima iznimnih Sanaderovih i Vidoševićevih privatnih kolekcija, čije je otkriće u vremenima općeg ogorčenja ozloglasilo i ocrnilo jednu od najplemenitijih civilizacijskih navika. Zbog njihove je taštine, pohlepe i grabežljivosti, skupljanje umjetničkih djela došlo na podjednako zao glas kao kupovina skupih limuzina, putovanja na Havaje ili izgradnja bazena uz obiteljske vikendice. Samo borba za prestiž, bijeg u sigurna ulaganja i dodatni dokaz društvene moći, prestiža i važnosti.

Tajna povijest kolekcionarstva

I tako se postepeno zaboravlja na sve ono što smo nekada bili i one koji su se i kao ljubitelji umjetnosti i strastveni skupljači dokazali kao potpuno drugačiji ljudi. Bez obzira na sve priče o izvornosti ili podrijetlu Mimarine zbirke, veličanstveni dar ovog tajanstvenog pustolova omogućio još jednu veliku zagrebačku galeriju, dok se u gradu Zagrebu čuva (a ponekad i izlaže) čak 28 poklonjenih umjetničkih zbirki (podaci za razdoblje 1946. do 2006. godine). Poput Sanadera i Vidoševića ovi su darodavci sakupili, naslijedili ili kupili i neka neprocjenjiva djela, ali pri tome nisu nikoga pokrali, opljačkali, prevarili ili ucijenili, a sve što su imali na kraju su zavjetovali općem dobru u ime najboljih građanskih tradicija.

Među njima je i cjelokupna ostavština književnika Miroslava Krleže, zbirka najvećeg strip crtača Andrije Maurovića, memorijalna zbirka i stan arhitekta Viktora Kovačića, zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar, zbirka glazbenih automata Ivana Gerersdorfera, zbirka umjetnina Tille Durieux, zbirka Marte i Vilima Svečnjaka... I kada su otišli, ostavili su više nego su trebali. Ne samo umjetnici za umjetnost, već i mnogi drugi kolekcionari, koji su se bavili nekim potpuno drugim poslovima, dok se u ove posljednje dvije godine nitko nije usudio ni pitati za koga su svoje slike, kipove, punjene bizone i jelenje rogove sakupljali Ivo Sanader i Nadan Vidošević

I tako je politika još jednom uprljala ono što je u hrvatskoj tradiciji bilo veliko, odgovorno i plemenito. A već i prije, kao što je to objasnio Igor Zidić, vjerojatno, zbog opće krize, u Hrvatskoj je gotovo potpuno zamrlo privatno kolekcionarstvo, dok je u svibnju ove godine Ankica Barbir Miladinović na jednoj inozemnoj radiostanici objelodanila istraživanje koje dokazuje da su se cijene najboljih umjetnina gotovo dvostruko strmoglavile u posljednjih nekoliko godina. Političari su praznili galerije (ponekad i državne muzeje), a galeristi i slikari preživljavali od prigode do prigode, dok su na sve strane trunuli posljednji ostaci dobrog građanskog odgoja, u bezglavom političkom lovu na bilo kakvo ulje neizostavnog Vlahe Bukovca. Onaj tko nema Vlahu Bukovca, može imati Piccassa, ali za hrvatske skorojeviće, samo Bukovčeva ulja čine onaj konačni dokaz društvenog i nacionalnog prestiža.

Umjetnost u blatu politike

Najbolja djela i najpoznatija imena obilno se kradu, a mutno preprodaju, marljivo krivotvore i skrivaju na neočekivanim mjestima, pa bi zagrebačka policija već mogla otvoriti vrlo zanimljiv muzej krivotvorina, dok se ponekad (nakon dvadeset godina) iznenada pojavi neka 'zagubljena slika' (kao krčka 'Bogorodica s djetetom'), kada lopovi shvate da ju je bolje vratiti nego držati u bunkeru (neki tvrde da je bila skrivena kod Vidoševića).

Ovog trenutka tek treba potvrditi ili opovrgnuti takve priče, dok nikada nisu pronađeni brojni krivci za brojne nestanke umjetnina iz brojnih veleposlanstava za vrijeme dvojbene sukcesije i mutnih privatizacija državnih zgrada, ali zbog takvih zbivanja i političkih zgrtanja ipak ne treba zaboraviti da u Zagrebu i Hrvatskoj još postoje kolekcionari, koji nemaju nikakve veze s politikom, a vrlo odgovorno nastavljaju velike hrvatske tradicije, kao što su Veljko Marton i Davor Vugrinec. Vlasnik lanca drogerija Veljko Marton svojim je izuzetno uspjelim i hvaljenim izložbama umjetničkog stakla i keramike u Parizu, Beču i Veneciji već velikim dijelom ostvario životni san da dokaže da je Hrvatska oduvijek pripadala srednjoeuropskom kulturnom krugu, dok je nogometaš Davor Vugrinec (najbolji hrvatski strijelac svih vremena) već javno objavio kako će svoju izuzetno vrijednu zbirku slika i skulptura, kada za to dođe vrijeme (sada ima tek 36 godina), svima ponuditi na uvid u jednoj stalnoj galeriji u rodnom Varaždinu.

U nekadašnjem Zagrebu, kako kaže izuzetni znalac Igor Zidić, slike nisu kupovali niti tvorničari, niti burzovni mešetari, nego liječnici i inženjeri iz redova dobrostojeće srednje klase, koja je na taj način vrlo promišljeno potpomagala i domaću umjetnost, dok se danas i privatni i javni novac pretežito ulaže u sportska pokroviteljstva, košarku ili nogomet. To više nije stvar opće koristi, već osobnog ili komercijalnog marketinga. I zbog toga i ova nova provala općih predrasuda o kolekcionarstvu i kolekcionarima, koja je preplavila javnost nakon otkrića potpunog opsega tajnih zbirki Sanadera i Vidoševića, čini tek jedno od onih dodatnih zala koja su u ovoj Hrvatskoj izazvale nove političke klase. U ovim vremenima sve što dotakne politika prije postaje blato nego zlato.