Fascinantna se taktička bitka odvijala u Poznanju između Hrvatske i Italije. Bilićeva momčad je u prvom poluvremenu vrlo loše reagirala, ali potpuna strateška transformacija dovela ju je na rub pobjede, za kojom ćemo vrlo vjerojatno žaliti
Već poslije nekoliko minuta drugog dijela utakmice Hrvatska – Italija bilo je jasno da je Bilić promijenio sustav iz gotovo klasičnog 4-4-2 u 4-2-3-1. Nažalost, ni komentatori, ni stručnjaci u HTV-ovom studiju nisu to do kraja primijetili niti gledateljima na to skrenuli pozornost. Iako su svi shvaćali da se nešto bitno poboljšalo u igri reprezentacije, tu toliko elementarnu stvar prvi je Hrvatima rekao sam izbornik, kad ga je Drago Ćosić upitao da objasni što je to točno promijenio u drugom poluvremenu.
Sad ispada da je formacija 4-4-2, u koju su se mnogi zaklinjali poslije pobjede u Turskoj, bila pogreška. Ali nije tako. I sam Slaven je uoči utakmice otkrio da se dugo premišljao hoće li se Italiji ipak suprotstaviti s jednom špicom, ali je ipak odustao od toga u nadi da će igrači pokazati taktičku disciplinu i ostvariti njegove zamisli i u ovom sustavu. Međutim, to se nije dogodilo.
Prvo, sjetimo se da smo u Istanbulu imali fantastičnog Ćorluku koji je stvarao pomutnju prodorima po lijevom boku; imali smo i Olića i Mandžukića koji su odrađivali nevjerojatan defenzivni posao i maltretirali turske bokove i vezne igrače; Darijo Srna igrao je u vezi, odakle mu je bilo puno lakše centrirati. Turska, doduše, nije imala trojicu u zadnjoj liniji, ali je također igrala s petoricom u vezi i ondje je mogla stvarati višak da nije bilo gore navedenih stvari.
Bilić je, kao i svi mi, svjestan da nam je obrana klimava i spora, pa se u dvobojima s kvalitetnim momčadima mora i kvalitetno štititi. Njegova ideja vjerojatno je bila blokirati Talijanima distribuciju lopte na nekih 30 metara od našeg gola, pa je stoga Modrića pomaknuo znatno dublje nego što je igrao u utakmici s Irskom. No to, naravno, nije dovoljno, budući da glavna kreativna snaga Italije leži u Pirlovim nogama – znajući da ne može od Jelavića očekivati istu razinu trkačke i defenzivne energije kao od Olića, Bilić je ulogu pokrivanja Pirla stavio na Mandžukića, dok su Rakitić i Perišić defenzivno trebali blokirati njegove lopte prema bokovima.
Nažalost, Mandžukić to gotovo uopće nije radio i Pirlo je većim dijelom prvog poluvremena bio slobodan, što je Rakitića i Perišića dovodilo u probleme – Srna i Strinić morali su ih pokrivati, što je Italiji otvorilo prostor da kroz sredinu lako dođe do hrvatske obrane. Samo sreća i iznimno koncentrirani Pletikosa spasili su nas od masakra.
Ni prema naprijed to nije funkcioniralo, jer nije bilo dupliranja bokova, što je jedna od glavnih prednosti sustava 4-4-2. Strinić se nije usudio odlaziti pretjerano daleko, a – budući da je Modrić bio dosta povučen – Rakitić i Perišić zabijali su se u sredinu umjesto da se izvlače na stranu. Izostali su prodori po strani, a time i opasni centaršutevi. Modrić se često nalazio u situaciji da naprosto nema kome uputiti kvalitetno dodavanje.
No onda je Bilić dokazao zašto ga oni koji razumiju nogomet smatraju vrlo kompetentnim taktičarom. Bez ijedne izmjene u sastavu potpuno je promijenio sustav i u taktičkom smislu porazio Prandellija. U drugom je poluvremenu pomaknuo Rakitića prema natrag, gotovo u liniju s vrlo dobrim Vukojevićem; Modrić je otišao gotovo na poziciju klasične 'desetke', gdje je defenzivno posve zatvorio Pirla, a ofenzivno ga natjerao na povlačenje. Mandžukić se povukao (polu)desno, a već pomalo indisponiranog Perišića je nešto kasnije zamijenio Pranjić.
Sve što je u drugom poluvremenu napravljeno bilo je korak u pravom smjeru. Kad je talijanski središnji trokut Pirlo-Motta-Marchisio blokiran, odjednom su Srna i Strinić dobili više prostora za prodore i nabacivanja. Jedino što bi bilo dobro da je Jelavić, iscrpljen u prvom dijelu od previše kretanja prema natrag i na stranu, ranije zamijenjen Eduardom, koji je svojim lukavstvima i suradnjom sa (sada puno ofenzivnijim) Modrićem mogao prouzročiti grdne probleme umornoj talijanskoj obrani.
Hrvatska je u drugom poluvremenu, osobito poslije izjednačujućeg gola, bila znatno bolja i posve je potisnula Italiju. Smanjila je talijanski posjed lopte na 54 posto, a u terenskoj dominaciji posve izokrenula omjer – s 45 posto 'teritorija' u prvom poluvremenu stigla je 54 posto u cijeloj utakmici. Pobjednički pogodak je visio u zraku – iako je vrlo napadačka igra u završnim minutama mogla i Talijanima donijeti laki gol iz kontre.
Na kraju je završilo 1:1, što je najrealniji ishod s obzirom na zbivanja na terenu. Stječe se dojam da smo propustili priliku da suparnike bacimo na koljena i osiguramo četvrtfinale – no kad se sjetimo što smo im sve dopustili u prvom poluvremenu, pravo je čudo što smo uopće došli u situaciju da samo jednim golom izjednačimo.
Sad je ostala još samo Španjolska i nada da Trapattoni s Irskom može barem nešto protiv svojih Talijana. Nismo u dobroj situaciji, ali dokle god se igra, postoji nada...