Sile Osovine, koju su pored njemačkih činile talijanske, rumunjske i mađarske snage te dragovoljci iz tzv. NDH, izgubile su u ovoj bitki četvrtinu ukupnog ljudstva na istočnom bojištu i od tog se gubitka nisu nikada uspjele oporaviti. Za Sovjete je pobjeda u Staljingradu značila početak oslobađanja domovine i prvi korak prema pobjedi nad nacističkom Njemačkom, a mi donosimo 15 manje poznatih činjenica o toj ključnoj bitki – psihološkoj prekretnici Drugog svjetskog rata.

Promjenjiv odnos snaga

Početna njemačka ofenziva i invazija na Staljingrad pokrenute su u kolovozu 1942. s 270.000 vojnika, 500 tenkova, 3000 topničkog oružja i 600 aviona. Broj njemačkih aviona narastao je već idući mjesec na njih 1600. Sovjetska obrana uključivala je 187.000 vojnika, 400 tenkova, 2200 topničkih cijevi i 300 aviona. Kada su Sovjeti pokrenuli protuofenzivu u sklopu operacije Uran, snage sila Osovine narasle su na otprilike 1.040.000 vojnika. Broj topničkih oruđa porastao je na 10.250, ali je broj aviona pao na 732, od kojih su samo 402 bila operativna. S druge je strane sovjetska moć porasla na 1.143.000 vojnika, 894 tenka, 13.451 komad topničkog oružja i 1115 zrakoplova.

Vruć zrak i nesnošljiv smrad raspadajućih tijela

Bitka za Staljingrad započela je zračnim bombardiranjem Luftflotte 44 – najmoćnije pojedinačne zračne formacije na svijetu u to vrijeme. Nijemci su u početku imali veliku zračnu nadmoć, no za vrijeme sovjetske protuofenzive u sklopu operacije Uran branitelji Staljingrada stekli su zračnu prednost na nebu iznad Staljingrada. U kontinuiranim bombardiranjima grada poginule su tisuće i tisuće vojnika i civila, a zrak je čitavo vrijeme bio vruć i ispunjen smradom raspadajućih tijela poginulih.

Podzemne bitke i gerilsko ratovanje

Ispod Staljingrada postojao je velik sustav podzemnih komunikacija koji se sastojao od niza tunela. Tijekom bitke aktivno su ih koristile i sovjetske i njemačke trupe, čak su se tamo odvijale i neke lokalne borbe jer je svaki osvojeni centimetar bio presudan. Zanimljivo je to da su njemačke trupe od početka ofenzive počele graditi svoj sustav podzemnih objekata. Radovi su nastavljeni do kraja bitke, a tek u siječnju 1943., kada je njemačko zapovjedništvo shvatilo da je ona izgubljena, podzemne galerije dignute su u zrak.

Borba za svaki kat kuće u 'Ratu štakora'

Bitka je bila toliko žestoka da su se borbe doslovce vodile u svakoj ruševini u gradu. Borilo se za svaki podrum, stubište, svaku prostoriju kuće ili tvornice, pa čak i za svaki kanalizacijski otvor, zbog čega su Nijemci ovu bitku prozvali Rattenkrieg, odnosno Rat štakora. Često se događalo da Nijemci i Sovjeti pucaju jedni na druge kroz rupe u podovima ili zidove susjednih stanova. Kasnije je borba postala toliko ogorčena da su Nijemci pucali iz kuhinje, a Sovjeti uzvraćali iz dnevnog boravka istog stana.

Životni vijek vojnika i kanibalizam

Svaki vojnik u Staljingradu s obje strane imao je očekivani životni vijek od jednog dana, a časnici, među kojima i generali, živjeli su maksimalno tri dana. Mnogi su umirali zbog smrzavanja jer se temperatura spuštala na minus 30 stupnjeva Celzijevih. Zbog nedostatka hrane kanibalizam je postao uobičajen i raširen. Vojnici i civili jeli su i štakore te konje s kojih su strugali meso. Pretpostavlja se da su Nijemci zaklali svih 10.000 konja koje su dovukli do Staljingrada kako bi vukli topove, prevozili zalihe hrane, lijekova i streljiva te prenosili ranjenike.

Heroine u paklu Staljingrada

U obrani Staljingrada sudjelovale su brojne sovjetske vojnikinje koje su u Crvenoj armiji služile kao strojničarke, izviđačice i operaterke minobacača. Posebno su se istaknule pripadnice 1077. protuzračne pukovnije, sastavljene isključivo od žena. Većina njih tek je izašla iz srednje škole. Pukovnija je postala slavna u zaustavljanju napredovanja njemačke 16. oklopne divizije čija je zadaća bila uništiti tvornicu traktora. Pukovnija je u dvodnevnim borbama s nadmoćnijim neprijateljem uništila 14 aviona, tri pješačke bojne, 15 oklopnih vozila i 83 tenka prije nego što su je pregazili Nijemci, a oni su bili nemalo iznenađeni kada su pronašli tijela samo mladih žena.

Vasilij Zajcev – nagovjestitelj smrti iza snajperskog obarača

Bitka za Staljingrad, kao i mnoge druge bitke tijekom Drugog svjetskog rata, bila je poznata po sudjelovanju snajperista. Najpopularniji od njih bio je Vasilij Zajcev, a on je naučio precizno pucati kao dječak s Urala loveći vukove i jelene s djedom. Zajcev se dragovoljno prijavio u Crvenu armiju i najveći broj od 225 potvrđenih likvidacija postigao je puškom Mosin-Nagant M1891/30, a učestalo je koristio i streljivo kalibra 20 milimetara, kojim je ubijao neprijatelje skrivene iza zidova. Za vrijeme opsade grada Zajcev je pokrenuo školu za snajperiste u kojoj je obučio 28 vojnika s kojima je izbacio iz stroja gotovo 3000 Nijemaca, uključujući brojne visokorangirane časnike. Zajcev je preminuo 1991. u dobi od 76 godina, samo deset dana prije raspada Sovjetskog Saveza.

Mamajev kurgan – pogrebni humak užasa

Mamajev kurgan, brdo koje se nalazi ponad grada, bilo je poprište najžešćih borbi te je 14 puta prelazilo iz ruke u ruku. O žestini borbe ponajviše govori podatak da je po okončanju rata na svakom četvornom metru Mamajevog kurgana pronađeno između 500 i 1250 krhotina granata. Mamajev kurgan je dobio ime po mongolskom kanu Mamaju, vojskovođi Zlatne horde, a prema legendi je pokopan upravo na tom mjestu. Kurgan, inače, na ruskom jeziku znači - pogrebni humak.

Tijela poginulih kao zaklon pred Pavlovljevom kućom

Još jedno mjesto borbe tijekom staljingradske bitke koje vrijedi spomenuti bila je Pavlovljeva kuća, nazvana po naredniku Jakovu Pavlovu. Bila je to četverokatna zgrada s pogledom na obližnji trg nekih 300 metara od obale Volge, koju su zaposjeli njemački vojnici. Na njemačkim vojnim kartama Pavlovljeva kuća bila je označena kao Festung (Tvrđava) jer ju je vod pod Pavlovljevim zapovjedništvom utvrdio minskim poljima oko nje. Pavlov i njegovi ljudi branili su kuću dva mjeseca bez ikakvih pojačanja. Najupečatljiviji dio ove epizode staljingradske bitke bilo je to što su Pavlov i njegovi suborci morali često istrčavati iz zgrade kako bi nogama srušili zid od mrtvih tijela Nijemaca. Tijela su micali kako ih ne bi koristili kao zaklon.

Radnička milicija pod paskom NKVD-a i studentski know-how

Narodni komesarijat unutarnjih poslova (NKVD), sovjetska policijska organizacija koja je bila zadužena za obračune s 'narodnim neprijateljem', oformila je Radničku miliciju, koju su činili civili bez ikakvog vojničkog iskustva. Poslani su na bojišnicu da skupljaju kapute i puške poginulih kako bi ih mogli proslijediti drugim vojnicima. Postojala je i postrojba koju su činili studenti lokalnog tehničkog sveučilišta, a oni su osnovali vodove za uništavanje tenkova. Studenti su napravili tenkove od ostataka koje su pronašli u tvornici traktora, a ta vozila nisu imala nišane ni kamuflažnu boju pa su ih njemačke protuoklopne postrojbe vrlo brzo uništile.

'Grljenjem' protiv kombiniranih njemačkih snaga

Njemačka vojska koristila je ono što je danas poznato kao taktika kombiniranih timova. Nijemci su, naime, koristili blisku suradnju između inženjerije, pješaštva, topništva, tenkova i aviona dizajniranih za kopnene napade, poput Ju-87 Stuka. S druge su strane Sovjeti upotrijebili metodu poznatu kao 'grljenje Nijemaca', kako ju je nazvao general Vasilij Čujkov. Držali su svoju vojsku na prvoj crti što je moguće bliže njemačkim snagama kako bi osigurali to da njemačka paljba podrške postane neučinkovita.

Psihički oboljeli generali

Ogorčene borbe u Staljingradu ostavile su psihofizičke ožiljke i na brojnim najviše rangiranim časnicima obje vojske. General Crvene armije Vasilij Čujkov dobio je čudan ekcem izazvan stresom do te mjere da je dao potpuno zaviti obje ruke. General Friedrich von Paulus iz njemačke 6. armije dobio je tik oka koji mu je na kraju zahvatio cijelu lijevu stranu tijela. Inače, Von Paulus je nakon što je zarobljen postao protivnik nacizma koji se pridružio od Sovjeta poduprtom Nacionalnom odboru za slobodnu Njemačku, putem kojeg je apelirao na potpunu njemačku predaju. Nekadašnji Hitlerov miljenik kasnije je živio u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, a Sovjeti su ga nagradili pozicijom ravnatelja Instituta za vojna istraživanja.

Stvar prestiža bez presudne važnosti

Glavni razlog zbog kojeg je Adolf Hitler želio zauzeti Staljingrad bio je taj što je grad nosio ime vođe Sovjetskog Saveza Josifa Staljina. Nacisti su predviđali da bi njihovo zauzimanje grada koji nosi Staljinovo ime bitno demoraliziralo Sovjete. Uz to, potencijalno bi pomoglo u osiguravanju sjevernih i zapadnih krila njemačkih armija koje su išle prema kavkaskim naftnim poljima, a koja su bila glavna meta nacista.

Filmska sudbina Marka Mesića

Bjelovarčanin Marko Mesić bio je posljednji zapovjednik 369. pukovnije, postrojbe tzv. NDH koja se u sastavu 100. lake divizije njemačkog Wehrmachta borila protiv Sovjeta na istočnom bojištu. Nakon što je pao u sovjetsko zarobljeništvo ovaj predratni časnik Kraljevine Jugoslavije postao je zapovjednik 1. jugoslavenske brigade koju su osnovali Sovjeti od Hrvata koji su prethodno služili pod Nijemcima. Ta je postrojba kasnije pripojena 4. armiji Titovih partizana koja je sudjelovala u oslobađanju Srbije. Nove jugoslavenske vlasti oprostile su mu fašističku prošlost sve do Rezolucije Informbiroa i Titovog sukoba sa Staljinom, nakon čega su uhićivani gotovo svi koji su imali bilo kakvu rusku prošlost. Pod neobjašnjivim okolnostima 1950. je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru pao pod vlak koji mu je odsjekao obje noge. Prema nekim izvorima, Mesić je pokušao pobjeći od udbaša koji su ga vodili na saslušanje u Beograd. Umro je u Zagrebu 1982. i pokopan je na Mirogoju.

Crnogorac projektirao gigantsku 'Majku Domovinu'

Na Mamajevom kurganu nakon rata podignut je kolosalni spomenik pobjedi pod nazivom 'Majka Domovina'. Autor spomenika je Jevgenij Vučetić, borac Crvene armije crnogorskog porijekla. Skulptura je visoka 85 metara, a samo je mač dužine 33 metra. Za izgradnju spomenika utrošeno je 5500 tona betona i 2400 tona metala. U podnožju spomenika ugrađene su poruke preživjelih boraca Crvene armije koje će se otkriti javnosti tek 2045., na stogodišnjicu završetka Drugog svjetskog rata.