Ovog tjedna obilježava se 70. godišnjica od kraja Drugog svjetskog rata, ali i obljetnica kraja bitke za Berlin, posljednje velike i odlučujuće bitke na europskom bojištu krvavog rata koji je samo na starom kontinentu odnio više od 50 milijuna žrtava. Izravnih sudionika tih događaja sve je manje, no oni malobrojni i danas se prisjećaju sreće i ponosa, ali i svih užasa kojim su bili ispunjeni nakon što su utihnuli topovi. Tijekom nedavnog novinarskog posjeta Kazahstanu naišli smo na 88-godišnjeg Bagdata Mukamedijeva, danas umirovljenog profesora engleskog jezika i jednog od sudionika završnih operacija Crvene armije koji je spremno za tportal.hr detaljno dočarao sve trenutke bitke koja ga i danas, poslije toliko godina ispunjava mješavinom ponosa, tuge  i mučnine.

Od azijskih stepa do predgrađa Berlina

Zaigrani kazahstanski dječak čije je djetinjstvo dotad obilježeno nomadskim životom i čuvanjem ovaca, konja i deva rat je iskusio već od prvog dana njemačkog napada na tadašnji Sovjetski Savez. Iako je njegov rodni grad Almaty (Alma-ata) smješten gotovo na granici s Kinom daleko od prvih linija bojišnice, rat se osjećao duboko u Srednjoj Aziji. 'Odmah nakon što je 22. lipnja 1941. Hitler izigrao dogovor sa Staljinom o nenapadanju, u Kazahstanu su počela novačenja. Vrlo brzo u sanitet je unovačen moj otac, dok se stariji brat dragovoljno javio postrojbama generala Ivana Panfilova koje su obranile Moskvu. Većinu Panfilovljeve 316. Streljačke divizije činili su upravo Kazasi i Kirgizi, što je službeni Kremlj nakon rata znao cijeniti te je u središtu Almatyja podigao monumentalni spomenik heroju Sovjetskog Saveza, ali i brojnim kazahstanskim dragovoljcima. Panfilov je poginuo u obrani Moskve, no brat i otac su preživjeli i nastavili borbu sve do zadnjeg dana i konačne pobjede', prisjeća se Mukamedijev prvih dana rata. Kako se rat oduljio i on je krajem 1944. dobio poziv da se javi u ured za novake.

'Kako je Crvena armija bila sve dublje u njemačkom teritoriju, vodile su se sve ogorčenije bitke. Iz dana u dan su se popunjavala mjesta poginulih i teže ranjenih crvenoarmejaca, pa je došao i red na mene. Znao sam da idem na europsko bojište jer smo svakodnevno dobivali vijesti od susjeda kako je netko od njihovih najbližih poginuo. Broj poginulih bio je takav da ga nije mogla prikriti ni rigorozna sovjetska propaganda', kazao nam je Mukamedijev.

Nakon kratkotrajne obuke koju je, kao i svaki Kazak vičan krutim uvjetima života, u stepama prošao glatko, naš sugovornik početkom 1945. postao je pripadnik 2. Bjeloruskog fronta kojim je zapovijedao maršal Konstantin Rokosovski, inače Poljak koji je nakon rata postao vojni namjesnik u Poljskoj gdje je redovito slamao bilo otpor prema Moskvi. 'Početkom siječnja 1945., mi novaci stigli smo kao popuna 2. Udarne armije koja je imala ogromne gubitke u Istočnoj Prusiji i Pomeraniji. Nijemci su se ogorčeno borili do posljednjeg čovjeka, no malo pomalo pritiskali smo ih i okruživali. Najprije smo zauzeli pomorske gradove na Baltiku, a potom mostobranom preko rijeke Odre stigli do rubova Berlina koji se zbog sukljajućeg plamena vidio kilometrima daleko', u detalje će Mukamedijev. 'A onda je krenuo pravi pakao', riječi su kojima nas u finale rata u Europi uvodi sugovornik.

Borba za svaki pedalj

Nijemci su Berlin branili s pola milijuna naoružanih ljudi, bilo je tu staraca, djevojaka i djece, a Crvena armija središte nacizma okružila je s 2,5 milijuna vojnika. Svaki napad koji je zbog urlanja raketnih bacača tzv. kaćuši podsjećao na riku i zavijanje zvijeri počeo je u pravilu pred zoru. Bio je to smišljeni plan kako bismo neprijatelja paralizirali od straha. I danas se pitam kakav su strah proživljavali u svojim zaklonima. Iz sata u sat približavali smo se središtu grada, no nabrzinu sklepane njemačke snage fanatično su branile svaki pedalj grada. Osobito teško bilo je na Seelowskim visovima koji se još nazivaju vratima Berlina. Moja je postrojba  upravo tamo upućena kako bi zamijenila premorene pripadnike 1. Ukrajinskog fronta maršala Ivana Konjeva koji nikako nisu mogli probiti utvrđene ostatke njemačke 2. Armije. Nakon nekoliko dana ogorčenih borbi probili smo njemačke linije i ušli u predgrađe Berlina', živo se sjeća vitalni Kazak. Započele su iscrpljujuće ulične borbe, a sovjetskim vojnicima najviše problema zadavali su njemački snajperi i djeca naoružana potuoklopnim bacačima.

'Ni u jednom trenutku nisi mogao znati odakle će zapucati. Grad sravnjen sa zemljom bio je odlična kamuflaža snajperista i razbijenih ostataka njemačkih snaga koje su uglavnom napadale pod okriljem noći. Cijelim dijelom betonske bojišnice kao u transu tumarali su civili izluđeni silinom razaranja krećući se u smjeru pucnjave što smo tumačili kako zapravo žele poginuti kako bi konačno odagnali strah i patnje. Krenuli smo u čišćenje grada od ostataka gorljivih nacista i nasilno unovačene djece i staraca, ulicu po ulicu, stan po stan, sobu po sobu', ispričao nam je Mukamedijev dodajući kako u iscrpljujućim borbama nije bilo vremena ni za jednominutni predah kako bi popio vodu. 'Kao u transu preuzimali smo četvrt po četvrt, već okorjeli od stalnih iznenađenja i stupica koje su nam priređivali nacisti. Uzbuđenje je raslo i stoga što smo bili nadomak pobjede', ističe naš sugovornik. Prisjetio se kako je sovjetska propaganda bila nemilosrdna. Preko megafona svaku minutu išle su obavijesti kako se sada nalazimo na njemačkom tlu i kako je kucnuo čas osvete.

Dolaskom pobjede stiglo je i ono nimalo herojsko naličje pobjede. Počela su ubojstva zarobljenika, silovanja svega što se kreće, od dječaka, trudnica do starica, pljački i pijančevanja. 'Opijeni pobjedom u kojoj su imali najmanje zasluga odmorniji pozadinci, uglavnom iz Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, počeli su se iživljavati i osvećivati Nijemcima za njihove zločina počinjene nad njihovim sunarodnjacima. 'Sjećam se kako je jedna skupina podivljalih crvenoarmejaca provalila u zgradu Humboldtovog sveučilišta gdje je smješten medicinski fakultet i bacala fetuse iz boca s formalinom kako bi utažila potrebu za alkoholom. Silovanja su bila u tolikoj mjeri grozna i učestala da su mlade djevojke same izlazile iz skloništa i tražile da ih se upuca kako bi izbjegle daljnja uzastopna maltretiranja. Od civila se oduzimalo ono malo što su sačuvali, od ručnih satova do bicikala. Naš vojni vrh okrenuo je glavu od toga i dopustio iživljavanja u trajanju od nekoliko dana tumačeći to pravom pobjednika. No onda je došla zapovijed kako će svatko tko se zatekne u ubijanju, silovanju ili pljački biti na licu mjesta obješen. Opijeni pobjedom i mišlju kako mogu raditi što hoće, mnogi su nastavili s tim prljavim poslovima, no NKVD je mislio ozbiljno i mnogi su crvenoarmejci dočekali kraj rata obješeni na stupove javne rasvjete', prisjetio se sugovornik s mišlju da svatko dobije ono što zaslužuje.

Poruke i pouke

U razgovoru s nekolicinom zarobljenih pripadnika Hitlerove omladine naš živi svjedok Bitke za Berlin doznao je kako je nacistička propaganda Nijemce posebno strašila okrutnošću srednjoazijskih naroda, Kazaka, Kirgiza, Turkmena, Uzbeka, Kalmika i ostalih nazivajući ih divljom hordom okrutnijom od Džingis-kanove, iako ne znaju da upravo ti srednjoazijski narodi vojskovođu štuju kao božansko utjelovljenje samilosti i sućuti. 'Nakon što su svi zločini nad njemačkim civilima i zarobljenicima isplivali na površinu, na identičan način pojedini dio službenog Kremlja pokušao je svaliti krivicu na azijatske narode nazivajući nas istovjetno kao i Goebbels 'neukrotivim kosookim hordama zla' što je potpuno neopravdano, jer upravo je moja domovina Kazahstan desetljećima bila podvrgnuta sovjetskoj kolonizaciji i šikaniranju te smo do 1990. bili manjinski narod u vlastitoj zemlji. Usto, do raspada Sovjetskog Saveza u Kazahstanu je živjelo milijun i pol Nijemaca koje je naseljavala ruska carica njemačkog porijekla Katarina Velika s kojima smo živjeli u potpunoj slozi i razumijevanju', prisjetio se 88-godišnjak koji je tijekom bitke za Berlin kao mladić nomadskog porijekla prvi put vidio neke uporabne predmete te mu nije bilo ni na kraj pameti oduzeti ih vlasniku, a kamoli nekoga maltretirati samo zato što pripada pobjedničko vojsci, što tumači odgojem koje je dobio od pripadnika svojeg ponosnog ratničkog klana Jüz.

'Tako se u berlinskom paklu ponašala i većina mojih sunarodnjaka iako su nam mnogi pokušavali pripisati zločine koje nismo počinili', tvrdi naš sugovornik čija se ratna fotografija nalazi u Vojno-povijesnom muzeju u Almatyju. Bagdat Mukamedijev vratio se iz rata fizički neokrznut, kao i njegov otac i brat, no sjećanja na sve strahote odlučujuće bitke i dalje su živa kao i poruka 'u pobjedi se ne uzvisi, a u porazu ne ponizi'.