Dokument gotovo izvjesno potječe iz MUP-a Republike Srpske: vidi se to po jeziku, stilu, žargonu i po podrobnom poznavanju teme; zaglavlje je, međutim, u kopiranju bilo prekriveno, što svjedoči o oprezu mog neznanog dobrotvora. Stil je tipično i dirljivo policijski: za jednog poslovnog partnera te skupine kaže se da je 'bošnjačke vjeroispovijesti'; samo ta omaška zaslužuje poveliki znanstveni ogled. Nama je, međutim, važnije nešto drugo.

Banda Darka Eleza, o kojoj je tu riječ, dostojna je toga da Brian De Palma o njoj snimi novi 'Scarface'. Od 1966, kad se profilirala, Elezova je organizacija od krađe auta za otkup ('motornjaci' u policijskom jeziku) uspjela sebe promaknuti u ozbiljnog regionalnog igrača: velike pljačke, krupni reket, ubojstva po narudžbi, kamatarenje i, naravno, narkotici na veliko. Sasvim logično prvo je poubijala konkurenciju; zatim je pobila vlastite disidente i pretendente na prijestolje capa di tutti i capi Darka Eleza; onda je postala, kak' bi rekli... multinacionalna korporacija s poslovnim interesima i ograncima u Srbiji i u Hrvatskoj. Ako mislite da to nije išlo bez potpore i suradnje raznih policija, tajnih službi i političara, onda ne znate ništa o organiziranom prekograničnom kriminalu.

Dokument sa stanovitom gorčinom navodi primjere: Elez i njegovi podčinjeni uživali su ili uživaju potporu dijelova policije RS i Srbije; kaže se da je Elez pod izravnom zaštitom srbijanske tajne službe BIA (nova Udba); navode se rodijačke i političke veze pripadnika zločinačke skupine. Iz zatvora u Republici Srpskoj puštani su lako; presude su bile blage – kada ih je uopće bilo.

Tu se sada treba vratiti na početak: rat u Bosni iz kojega je nastala Republika Srpska kao zločinačka tvorevina, plod genocida. Dakako da su se, kao i svugdje, 'prvoborci' probili u vrh; i tamo je novo ratničko i domoljubno plemstvo zasjelo na grbaču svima. O kakvim je likovima riječ, razvidno je samo po sebi: tko je u stanju opljačkati, protjerati i ubiti svojega susjeda samo pod izgovorom da je druge vjere ili nacije – taj je u stanju i sve drugo; to je moralno dno. Iz tog sustava vrijednosti, zatucano šovinističkog, iz te grižnje savjesti djeluje i notorni Mile Dodik.

Dakako da se Elezova banda smjesta povezala s 'crvenim beretkama' Legije Ulemeka i sličnom naplavinom iz naših ratova: kao njihovi podugovarači u nekoliko slučajeva javljaju se Sretko Kalinić, profesionalni ubojica u službi Legije i Zemunskog klana, i Miloš Simović, isti takav Zemunac, obojica i dalje u bijegu. Dečki su, dakle, politički i nacionalno 'podobni'; osim toga imaju i novce. Kad su u neprilici, pobjegnu u Srbiju i vode poslove od tamo. Tamošnjoj su policiji bili dodijali u jednome trenutku, pa je pohapsila dio njih u pokušaju da ubiju konkurenta u Beogradu autobombom, ali Darko Elez ostaje nedodirljiv, dapače javlja se u medijima s visine i samouvjereno – ali izdaleka, iz Novog Sada.

U ovome dokumentu ima zanimljivih podataka o Elezovim hrvatskim poslovima. Prvi je slučaj ona već notorna pljačka splitske pošte, međunarodni joint venture Srba, Hrvata i Bosanaca. Taj je slučaj čitatelju poznat, pa se nećemo zadržavati na njemu. Jedan drugi primjer zanimljiviji je: pokušaj prodora na hrvatsko tržište narkotika. Naime, Elezov bivši suradnik Vlatko Mačar (kasnije su ga ubili kao nepouzdanog, za svaki slučaj) pronašao je sebi kanal za raspačavanje heroina u Zagrebu. 'Zbog grananja poslova', kaže se u ovom dokumentu, 'distribucije narkotika na teritoriji R. Hrvatske, tj. Zagreba, Mačar je došao u sukob sa članovima tamošnje albanske mafije... Mačar je organizovao izvršenje ubistva šefa albanskog podzemlja u Zagrebu, angažujući plaćenog ubicu koji je snajperskim hicem usmrtio Ljuljzima Krasnićija.' Hrvatska je policija tada već imala neke svoje sumnje: ubrzo nakon toga zatražen je po MUP-u Hrvatske pretres stana izvjesnog Save Marinkovića u Istočnom Sarajevu, bivšeg sportaša biatlonca i čuvenog strijelca, s ciljem da se pronađe snajperska puška. Rezultat je nepoznat, po svoj prilici ga nije ni bilo.

Elezova bosanska hobotnica aktivna je i dalje, sudeći po ovoj analizi s kraja 2008. Ukupni ton toga teksta gorak je, razočaran i melankoličan; vjerojatno je zato moj neznani izvor odlučio da dokument pusti u javnost, jer službeni kanali su ostali zatvoreni zbog nedostatka političke volje i otpora političkih i dugih zaštitnika.

Možda dalja eksploatacija podataka iz ovoga dokumenta donese neki ishod; to ćemo tek vidjeti.