"Jezik, izbor riječi, poruka, njihovo isticanje i njihova uskrata otkrivaju značenja i vrijednosti, šire od neposrednoga priopćavanja određenih sadržaja", istaknuo je Bozanić u usrksnoj poruci.

Poručio je kako jezik u svom najdubljem sloju, u kojem nije odlučujuće kakvoga je tko obrazovanja i kojemu zvanju pripada, očituje temeljne pristupe, stupanj poštovanja drugih, plemenitost osobe i nastojanje oko dobra.

"Nažalost, u javnosti smo već duže suočeni s poražavajućom nekulturom govora, s grubostima, vulgarnošću, neistinama ili doziranim poluistinama", upozorio je.

"Nema nikakve dvojbe da se novi prostori privatnoga i javnoga komuniciranja, kakve nude posebice društvene mreže, osim za promicanje dobra, mogu iskoristiti i za loše ciljeve unoseći gotovo strategijski pomutnje u javnost", istaknuo je Bozanić.

Dodao je kako su posljedice toga posebno teške kada se nekultura govora prenese i smatra prihvatljivom u javnim medijima, u područjima odgoja i obrazovanja, u političkim raspravama ili u poslovnim odnosima.

Valja pripaziti, smatra, da to nije samo pokazatelj duha ljudi koji se time koriste, nego zabrinjavajuće unošenje sredstava destruktivnosti koja otvara put nasilju.

Podsjetio je kako Josipova šutnja i u tome usmjerava i upozorava. "Josip je dao prednost djelima", rekao je i dodao kako su ona bila vidljiva i čujna.

Ocijenio je kako je uzaludno, ako djelima nemamo što reći, gomilati neodgovorne riječi.

Tako i pojedinci, a pogotovo institucije, najprije svojim djelovanjem, trebaju pridonositi oplemenjivanju odnosa među ljudima, a zatim i govora koji je temeljen na istini, dodao je kardinal.

"Svjesni smo da i ovo vrijeme potresâ i pandemije ostavlja tragove na svima i pojačava društvenu napetost", napomenuo je zagrebački nadbiskup i dodao kako mislima i molitvom prati naše obitelji, a osobito djecu i mladi naraštaj.

Za njih je važno, poručio je, da ih odgajamo, da im primjerom pokazujemo blizinu kršćanske ljubavi i ljepotu redovitoga izvršavanja svakidašnjih dužnosti i u izvanrednim okolnostima.

Bozanić je istaknuo kako je život sv. Josipa trajno nadahnuće za hod u kršćanskoj vjeri i pozivu te da smo pozvani dar obitelji gledati i živjeti s motrišta i polazišta radosti ljubavi poštujući dragocjenosti braka i njegujući obiteljske vrjednote kao što su velikodušnost i zauzetost, vjernost i strpljivost, bliskost i milosrđe.

Kao vjernici, naglasio je, prepoznajući darove obitelji, ne previđamo njezine poteškoće i težinu svakidašnjice.

Radost ljubavi, taj otajstveni savez u kojem nisu samo muž i žena, nego i Gospodin, oblikuje obitelj i daje joj milosnu snagu, napomenuo je dodavši kako uza sve tegobe i prijetnje, uz pokušaje da se obitelj predstavi kao izvor nepotrebnih opterećenja, Crkva i vjernici svjedoče o njezinoj važnosti i dragocjenosti, kao ustanove koja je nezamjenjivo uporište društva.

Poručio je kako je njezin temelj u Božjoj ljubavi, očitovanoj u ljubavi supružnika te dodao kako kad se na tu ljubav vraća, kada se tom ljubavlju obnavlja, obitelj postaje rasadište radosti.

Sve nas to, naglasio je, upućuje na važnost ugrađenih vrijednosti koje se ne nameću, a vidljive su osobito u djelima ljubavi od kojih živimo.

Istaknuo je kako je dojam da se povijest može oblikovati bez Boga, a istina je, tvrdi, da takva povijest pokazuje nepremostive nejasnoće i završava u ponavljanom nasilju.