Drugo prvo, iza prvog i osnovnog, su namirnice. Važno je da su kvalitetne, velika je razlika između badema koje ćete kupiti u supermarketu i onih na pijaci, prvi su veliki, obećavaju puno orašastog okusa, bijelog slatko-gorkastog ploda, ali kada ih zagrizete, ako ne slomite zube, shvatite da su potpuno papirnati. Oni maleni, tamniji, intenzivna okusa, nejednakih oblika, presudni su za tu bademastu nijansu. Međutim, do njih nije lako doći. Između mjesta gdje živim do prvih pravih badema nalazi se sedamnaest velikih supermarketa, u njima ih ima na milijune, u rinfuzi, pakiranih po sto, dvjesto ili petsto grama, u listićima, oguljenih, nasjeckanih, dolaze sa svih strana svijeta i potpuno su istog, nepamtljivog okusa. A pravi koštaju, često će vas pokušati i pokrasti na tim malim košticama, kada tristo grama donesenih s pijace stavite na kuhinjsku vagu, ispostavit će se da kazaljka pokazuje tek više od dvjesto.

Zatim jaja, ona su ključna, povezuju sastojke koji ionako čine odviše krhku teksturu, to su odnosi koji lako mogu biti poremećeni. Uzmemo odoka ovdje, odoka tamo, zanemarimo alkemiju tamnog, svijetlog i praškastog, zažmirimo na karamelizirani med, i u trenu, sve se raspada. A napravili smo sve kako treba. Jaja se moraju prvo skuhati, i žumanjak mora biti posve tvrd, definiran, treba unaprijed uračunati tih deset minuta koje ćete stajati kraj štednjaka dok se prvi mjehurići s dna lonca ne počnu podizati prema površini vode. Treba biti obziran i pažljiv, sve pratiti i ne gledati u mobitel je li stigla poruka. Treba biti usredotočen. I ako je potrebno, kada su jako vruća, puhati u prste i otrpjeti crvenilo dok ih se odvaja od bjelanjka. Cimet mora biti svjež, ako je stajao čitavu godinu u nepažljivo zatvorenoj vrećici, od njega će ostati samo boja, samo privid koji će nepce, a onda i mozak ubrzo raskrinkati kao laž. Tijesto će se možda i topiti u ustima, ali bit će to prazna ugoda.

Ova prva trećina puta, kada entuzijastično krenemo do cilja, neodoljivo podsjeća na prvu fazu zaljubljenosti, samo malo truda i nije lako zabrljati. Smjesa je tu, ali, budimo iskreni, to je samo smjesa. Tek sad je treba pažljivo razdijeliti na dvije jednake polovice i umotati u prozirne folije. Ako je jedna veća, ture pečenja će se umnožiti unedogled i bit ćete beskrajno umorni već na pola puta, a četiri sata će narasti na šest, jer ono što je neophodno je vrijeme. I dobar tajming, ali do toga još nismo ni došli. Te smjese, obične smećkaste grumene tijesta oblikovane u diskove, sada treba odložiti u frižider na najmanje tri sata. Bolje je ne praviti se pametan i ne ulaziti u kemijske procese koji se događaju na hladna četiri stupnja. Postoji razlog za to, ako ne vjerujete, izvadite ih nakon sat, i plačite nad uzaludno utrošenim vremenom. Strpljenje je vrlina, isto tako i vjera, ponekad, bar kad nije institucionalizirana. Kada ih konačno izvadite, pod uvjetom da ste ta tri sata često mislili na njih, jer osim svega, potrebna je i posvećenost, stvari neće izgledati obećavajuće. Grumeni će se stvrdnuti, gotovo kao dva kamena koja ne slute nikakvu podatnost pod valjkom. To je zabluda. Kada se stvari okamene, ne treba odustajati od njih, to je ono što najčešće radimo. Treba ih ugrijati, vratiti u život. Ali sada je ključna spretnost. Ovo je faza za vjernike, sretnike i one koji završavaju studiranje u roku, a nisu bili odlikaši, dakle uporne. Faza puna uspona i padova.

Uspijete ih razvaljati, dobro. U samo nekoliko sekundi treba napraviti što više krugova limenim obručem i premjestiti ih na lim za pečenje. Raspadaju se. Pucaju. Lome na najtanjim dijelovima. Jer iako ih valjate iz sredine, rubovi su uvijek tanji. Ranjivi, skloni topljenju i ostajanju na prstima. Ništa, sve ostrugati s prstiju i papira, pa vratiti nazad u frižider. Stajati kraj vrata i gristi zanoktice. Vrijeme curi. Izvana se čuju petarde, reski smrad baruta ulazi unutra, i uglavnom sve miriše na katastrofu. Ponovni pokušaj. Ovaj put razvaljate smjesu između dva masna papira. Budete pametniji, lukaviji, pa je onda tako razvaljanu smjestite na ohlađenu policu, minutu, dvije, vadite, režete kalupima, lagano odvajate nožem, i evo, već deset savršeno oblikovanih krugova spremno je za temperaturu od 180 stupnjeva Celzijevih. Val sreće. I dalje je neizvjesno. Postoji magični trenutak između sedme i desete minute, kada su suhi, ne crveni, ali ipak na rubovima malo rumeni. Tko bi ga znao. Miris obećava i uspjeh potiskuje umor. Dalje će sigurno ići lakše. Ali još nije kraj. Treba znati otopiti pekmez, ne smije provreti, razrijedit će se pa zgrudati. A to nije dobro, treba biti sjajan, gotovo blistav, mora biti u stanju zadržati svoju aromu i savršeno slijepiti dvije polovice. Da se nikada ne odvoje, da se sljube i ostanu slika koja će grijati idućih godinu dana. Još detalj, najbolje je koristiti dvije vrste pekmeza, tamni i svijetli, slađi i kiselkastiji, važna je dinamika, ne smije biti monotono. Ako imate samo jednu vrstu, doduše odličnu, to je još uvijek jedna vrsta, i nema pretjeranih iznenađenja, a to je daleko od savršenstva.

Okolo je krš, iskoristili ste četiri lima, tri zdjele, cijeli put je posut brašnom, niste napravili ništa drugo; umotali darove, djeca su satima piljila u loš blagdanski program, otjerali ste sve koji su vam se putem htjeli približiti, leđa vas bole, muka vam je od pomisli na sve obroke koje treba pripremiti idućih dana, plače vam se od količine hrane koja će se baciti, najradije biste se probudili sedmog siječnja iduće godine, tko će sve to suđe oprati? I za što? Tih tridesetak zlaćanih keksića s rupom u sredini koje ste mogli kupiti u supermarketu? Ne dajte se zavarati. Dokle god radite nešto posebno, s vjerničkim zanosom, posvećeno i pažljivo, dotle postoji Božić. Dokle god vam je do nečega i nekoga stalo.