Burze mnogi zamišljaju onako kako smo ih vidjeli prije 25 godina u filmu 'Wall Street'. Hrpa brokera koji stoje ispred velikog ekrana, prate zelene i crvene strelice, promatraju brojke i pomno biraju trenutak kada će neke dionice pustiti u prodaju, a neke kupiti. Gordon Gekko kojeg je glumio Michael Douglas bio je vrlo uvjerljiv kao pohlepni broker i dugo nakon tog filma cijela je svita s Wall Streeta jedva čekala da ih netko usporedi s moćnim Gekkom. I danas su burze pune raznih Gekkova, ali one hrpe brokera ostale su samo likovi u filmovima. Ta pomalo bizarno romantična slika financijaša koji jednim potezom prsta i dizanjem ruke u zrak upravljaju milijardama, već godinama ne postoji na burzama.

Ljude u odijelima čiji je pogled zalijepljen na veliki ekran, zamijenili su roboti, odnosno, superkompjutori opremljeni tisućama algoritama o kretanjima novca. Tržište novca i dionica danas najviše ovisi o kompjutorima čiji softveri odlučuju kad će i što kupiti, a ono što je šefovima na burzi još važnije, oni to rade tisuću puta brže od ljudi. Naime, dobra odluka kada nešto kupiti ili prodati, na burzi ne vrijedi ništa ako nemate 'najbrži prst'. Milisekunde su u povijesti svjetskih burzi znale rušiti i dizati kompanije, donositi i gubiti milijarde, a veliki pritisak i ogromna količina novca koja se vrti - morali su donijeti velike promjene.

John Coates, bivši broker s Wall Streeta, a danas znanstvenik na sveučilištu Cambridge, koji se bavi proučavanjem reakcija mešetara na burzi, za BBC je vrlo slikovito opisao što na burzama znači brzina i koliko je važna.

'Koristimo vrlo jednostavne testove za brzinu. Najbrže što možete kliknuti mišem je između 100 i 120 milisekundi. Kompjutori koji se koriste na burzama istu radnju obave za deset milisekundi', ističe Coates, što dovoljno objašnjava zašto su kompjutori postali 'veće face od Gekka'. Dnevno se na burzama trguje sa stotinama milijuna dionica i već su milisekunde postale prespore za žestoki tempo svijeta novca čija se brzina rada uspoređuje s Formulom 1.

Kompjutori u algoritmima sadrže gotovo sve moguće informacije o burzama, kompanijama, bankama i svim ostalim sudionicima svijeta novca. Osim informacija, u kompjutorima su pohranjeni čak i podaci o tome kako se pojedina kompanija u povijesti ponašala u određenim situacijama na burzi, tako da kompjutori ne samo da nevjerojatnom brzinom procjenjuju koje dionice kupiti ili prodati, već i predviđaju reakcije konkurencije. No, naravno, postoji i ona crna strana robotiziranog tržišta novca.

Kao i u svakom drugom poslu, tako i ovi kompjutori, unatoč milijardama koje su u njih uložene, pate od vječne kompjutorske mane, a to je pad sustava. Kada se na burzi dogodi slom sustava, superkompjutori vrlo teško mogu kontrolirati algoritme i do sada se dogodilo nekoliko incidenata zbog kojih su neke kompanije bile na rubu bankrota. Jedna od najvećih nezgoda dogodila se 2010. na njujorškoj burzi kada se sustav srušio na par minuta i vratio se sam od sebe. U tih par minuta cijene dionica raznih kompanija padale su i rasle bez ikakvog smisla, pa je tako u jednom trenutku dionica Applea vrijedila apsurdnih sto tisuća dolara.

Međutim, to nije jedini problem koji je donijela robotizacija. Više nego ikad prije burze su podložne raznim manipulacijama kojima nijedno regulatorno tijelo ne može stati na kraj. Naime, nevjerojatna brzina ovih superkompjutora koji jednu transakciju obavljaju brže od treptaja oka, omogućila je varanje te kupovinu i prodaju na prijevaru, ali teško im je ući u trag. Kada kompjutori odluče nešto kupiti ili prodati, oni istu tu ponudu mogu jednako tako brzo i povući, a takvih prljavih poteza na burzama, prema nekim procjenama, zna biti i do pedeset posto u jednom danu. Ono što se pri tome događa jest da burzovni mešetari zbog brzine kojom se ponude postavljaju i povlače često ne mogu ni shvatiti što se događa, a cijene su već drastično pale ili narasle.

Kontrola superkompjutora je praktički nemoguća, pa se zato predlaže da se postavi minimalno vrijeme za povlačenje ponuda. No malo tko smatra da će takva metoda biti od pomoći. Priroda poslovanja na burzama vrlo se često svodi na manipulacije koje ni prije superkompjutora nije bilo jednostavno otkriti, a kamoli sada, pa mnogi tvrde da će se samo izgubiti vrijeme i novac na donošenje nekakvog pravilnika koji će u praksi biti gotovo neprimjenjiv. Ali zato je i više nego sigurno da odustajanja od superkompjutora nema. Par sitnih mana koje imaju ipak ih ne sprječavaju da u puno kraćem vremenu donose veću zaradu nego desetine brokera zajedno. Što bi tek Gordon Gekko napravio da su postojali u njegovo vrijeme…