Na pitanje što ga je najviše iznenadilo vezano za koronavirus, odgovara: Najveće je iznenađenje bilo što se nije uspio lokalizirati u Kini, jer sam mislio da je to moguće u početku, no to je očito izbjeglo kontroli. Danas mi to govorimo studentima za gripu, da se pandemijski soj u roku od šest dana može proširiti na cijelu zemaljsku kuglu, čak i u Amazoniju, zbog brzih komunikacija i mobilnosti današnjeg čovjeka, a ovo što se dogodilo je gotovo nevjerojatno, kako je buknulo na pojedinim mjestima.

Kaže kako nije osjećao strah kada se virus razbuktao kod nas, no da je nekada osjećao 'dešperaciju' kad je situacija bila loša, kad je virus ušao u zdravstveni sustav pa onda i u domove za starije.

'Naravno da se čovjek tada osjeća loše i u jednom trenutku pomisli: Što ćemo sad? Ali onda nakon par minuta ustane i kaže: Idemo napraviti najbolje što znamo. Epidemiološka situacija u Hrvatskoj bolja je nego u mnogim većim, naprednijim i bogatijim zemljama. Bili smo hrabriji u donošenju mjera, da smo dva tjedna kasnije donijeli mjere karantenizacije, mislim da bismo imali talijanski scenarij. Gurnuli smo te mjere na vrijeme na stol, shvatila se ozbiljnost i uspjeli smo, praktički smo karantenizirali Hrvatsku u nekoliko dana. Počele su se donositi 18., a primjenjivati 23. ožujka', kaže za Večernji list.

Analizirao je razlike u broju slučajeva koronavirusa u zemljama zapadne i istočne Europe.

'Što se tiče pandemije i zemalja središnje i istočne Europe, smatram da je ključnu ulogu odigrao naš način života prije pada Berlinskog zida, drukčiji pristup predlaganja i donošenja mjera na nacionalnoj razini nego što je to bilo u mediteranskim zemljama koje su najviše stradale u pandemiji. Način prihvaćanja mjera i shvaćanje ozbiljnosti situacije', kaže.

A švedski model? 'Šveđani se puno manje druže, ne odlaze jedni drugima u kuću. Čak ni u barovima nema nekog druženja kao što ga, recimo, ima u Škotskoj gdje vam u pubu isti tren netko priđe i pita vas jeste li gledali utakmicu. Kako vam se čini ovaj igrač, onaj dribling...?. Oni u se odlučili da pod svaku cijenu očuvaju gospodarstvo. S obzirom na to da je Švedska vrlo bogata zemlja, ima i odlično organiziran zdravstveni sustav i može si dopustiti veći broj oboljelih koje treba hospitalizirati i onih kojima treba respirator i intenzivna skrb. No, ima i puno više oboljelih i mrtvih nego mi, ali se odlučila za taj put i, koliko sam vidio njihove portale i medije, ima puno povjerenje građana', objašnjava.

Otkriva što su morali odbiti kada su na počeli pregovori o popuštanju mjera.

'Razna kulturna događanja, okupljanja, rad šoping-centara... Puno toga smo odbili da se u prvoj i drugoj fazi o tome uopće razgovara. To je bilo prihvaćeno i traženo je da se ta faznost, postupnost i oprez nastave. Kad netko želi popustiti na nekom mjestu, traži se od nas da kažemo kako ćemo to kompenzirati i zaštititi da se funkcioniranjem neke aktivnosti ne prenese bolest i mi to svaki dan radimo'.

Što se tiče neradne nedjelje, Capak kaže da su produlji radno vrijeme ukupno 24 sata u šest radnih dana i pustili u međuvremenu druge trgovine.

'A onda smo, s druge strane, gledali da malo pritegnemo tu mobilnost, pa smo rekli – nedjeljom ljudi ne idu na posao i ako se otvore trgovine, ići će cijele obitelji u kupnju i okupljat će se tamo. Sad svi kažu da se najviše kupnje obavi nedjeljom, ja to ne znam jer ne idem i ne znam puno ljudi koji to rade. I ove političke konotacije ne priznajem kao argument. Vidio sam da se oko toga politizira, ali ovo je bilo promišljano na način: ako smo negdje pustili 24 sata kupnje više, valjda možemo negdje i smanjiti. A opet nismo zatvorili do kraja, pustili smo pekarnice, kioske, benzinske crpke. A sad je odjednom ispalo da je nedjelja najbitniji dan za kupnju', kaže i negira da je po tom pitanju bilo ikakvih političkih pritisaka.

Otkriva i kako će izgledati kupnja u šoping centrima kada oni dođu na red.

'Preliminarno, dat ćemo epidemiološki okvir da šoping-centri budu kao ulice, tako da se ne može unutra sjediti na klupama, provoditi vrijeme u igraonicama i slično, nego da se isključivo ulazi u dućane. Epidemiološki je neprihvatljivo da se to odvija onako kako je bilo prije koronavirusa'.

Kaže kako je najviše prijepora na Stožeru bilo oko tržnica.

'Tamo dolazi puno ljudi, a važne su za našu poljoprivredu koja je na izdisaju. Ako ljudi ne prodaju sada svoje proizvode, neće nikada i trebalo je napraviti okvir tako da se to može plasirati. Oko toga je bilo jako puno intervencija, promjena načina rada, stavljanja pleksiglasa, pa smo rekli nećemo klupe, pa ipak klupe... Jako sam se iznenadio na početku epidemije kad sam saznao da imamo tako lošu samodostatnost poljoprivrednih proizvoda, kad mi je rečeno da, ne pustimo li kamione na granici, za sedam dana nećemo imati voća i povrća! Našli smo načina da tržnice rade bez značajnog povećanja rizika, ali naravno da uvijek ima ljudi koji nisu zadovoljni', objašnjava.

Otkrio je i kako se slažu članovi Stožera.

'Kako je počela epidemija i kako smo počeli s dnevnom komunikacijom, brzo su se nanjušili ključni ljudi za donošenje odluka, a kako je korona stizala i rekli smo da na sastancima smije biti samo pet-šest ljudi, počeli smo komunicirati telefonski s onima koji nisu ključni ili pozivati one koji su ključni za neku odluku da dođu, a nas desetak smo trajno prisutni. Funkcioniramo dobro, nekoliko ljudi ima izrazito smisla za timski rad, vrlo brzo se dogovorimo oko svega, nema tu nekog velikog natezanja i diskusije. Svatko od nas ima svoju osobnost, neki su ljudi uvijek mirni, a neki nekad i planu, i sve je to u redu', otkriva.

Na pitanje tko plane, odgovara: Ja!

Na pitanje što ga je ljutilo, odgovara: 'A puno stvari, najviše kad kažem da nešto treba, a to se ne napravi. I nešto što je propušteno napraviti, a ključno je. Onda poludim i bacam mobitel', kaže.

Prvo što će napraviti kada Svjetska zdravstvena organizacija ukine pandemiju je otvoriti šampanjac i počastiti kolege.