Dobre njujorške tradicije nastavljaju se i u Zagrebu. Baš kao nekada hotel Chelsea, koji se pretvorio u dnevni boravak za Dylana, Patti Smith, Janis Joplin ili Leonarda Cohena, tako je hostel na Kustošiji postao trajno obitavalište za četvero ljudi, nešto manje slavnih. Prvi, Štefan, došao je iznajmiti sobu, ostao neko vrijeme, a onda pitao može li ostati za stalno... Nevjerojatno
Dakle imamo i mi svoje hostelske celebse. Kada sam upoznao Šefana i pitao ga gdje živi u Zagrebu, veli mladić – u hostelu. Ponavljam. U hostelu. Pa kako, zašto, čemu? 'Ništa, došao sam jedan dan iznajmiti sobu jer nisam imao gdje biti, ostao neko vrijeme, a onda pitao gazdu da ostanem za stalno. Razmislio je i – složio se. Nakon mene došlo je još troje njih.'
vezane vijesti
Baš fora, brijem. Kao da ti netko živi u stanu, svaki dan netko drugi, i nemaš pojma tko dok ne dođeš u dnevni boravak. Sjedimo u središnjem prostoru hostela. Još uvijek stoji recepcija i ormar s fasciklima, tu je i računalo za goste. U kutu je aparat za kavu koji uredno radi, a čitav zajednički prostor nadgledaju kamere. Baca malo na Big Brother: 'Sada kada su sve četiri sobe zauzete za stalno, nema više gostiju. Gazda se ne želi više zezati s turistima, ovako mu je manje profitabilno, ali puno jednostavnije. Zadnji nam je bio neki čiča iz Njemačke, bilo je čudno. Ovo već doživljavamo kao svoj prostor. A i nije imao neke higijenske navike. Sada kada se uselio četvrti frend, nema više turista. Jedino što gazda nije maknuo kamere, to je malo bed, ali nadam se da će i to uskoro napraviti', kaže mi hostelski dvojac.
Ne znam kako je poslovao mali hostel u Kustošiji, ali očito se vlasniku isplati da mu četvero stanovnika isplati po 1200 mjesečno, a on njima zauzvrat da sobe s internetom, kuhinjom, grijanjem plus čistačicu i ženu koja im dolazi oprati robu.
Zapravo, odličan deal. Čak mi i činjenica da ti kroz vrata uvijek može ući neki random putnik namjernik u potrazi za sobom izgleda šarmantno. Petra mi kaže kako joj je nedavno banula na vrata romska obitelj sa šestoro djece tražeći sobu. Kako nije bilo gazde doma, primila ih je u dnevnu sobu i počastila kavom.
Svaki od četvero ljudi ima sad svoju sobu, a WC su si podijelili na muški i ženski. Kad jedan kuha, kuha za svih četvoro. Prava komuna pod kamerama. Preko dana iznesu stolić, skuhaju si kavu, komentiraju život u selu. Jer ulica je uski odvojak s prometne Zagrebačke ceste te izgleda kao da si odjednom teleportiran u Dugo Selo.
Ne znam kako su se osjećali Dylan i ekipa kad su se u sedamdesetima preselili u hotel Chelsea, ali hostelskoj četvorki je predobro. Ne ulaze jedno drugom u život, a opet uskaču kad god nekom treba asistencija. OK, tu je i taj moment iznenađenja da nikad ne znaš kog ćeš zateći u kuhinji i dnevnom boravku kad izađeš iz sobe. Bilo bi kul da je hostel imao i pripadajući bar pa da se igraju tuluma kad ih nitko ne gleda. Pitam Štefana i Petru kada će neki parti za useljenje. Kažu da ne znaju i da još nisu organizirali nijedan tulum. Razočaran sam. Imaš cijeli hostel na raspolaganju i koristiš ga za hranu i spavanje. Nije fora, nije fer.
Kako će cijela priča završiti? Štefan veli: 'Ma ostajemo ovdje do daljnjega. Samo da gazda makne kamere iz dnevnog boravka. I da ulazi manje ljudi. Nama je super ovdje. Imamo MAXtv, plejku, recepciju, automat za kavu, haha...'
Hostel Novak u Tršćanskoj ulici. Hostel koji ima sve što hostel mora imati. Osim turista. Naravno, uvijek možete upasti, doći na recepciju i pitati ima li koja slobodna soba. Sjednete na kauč, uzmete kavu, razgledate malo. Tek toliko da se Štefan i kompanija podsjete – e da, nismo doma...
Odlična ideja. Volio bih da više hostela uzima stalne stanare. Još bih stvarno razmislio. Kad već nisam bio u New Yorku onda kad je trebalo biti tamo.
